JDP, "PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ" I KAMERNI TEATAR 55, "SCHINDLEROV LIFT"
Drveni mač i lego kocke
'Šopaloviće' sam nestrpljivo čekala, za 'Schindlerov lift' sam slučajno saznala – obistinila se stara izreka: 'pazi što si želiš'
Objavljeno: 8.9.2022 2:36:12 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Putujuće pozorište Šopalović" / Nebojša Babić

 

Olako „baratanje“ riječima dolazi na naplatu kada se odnosi na ozbiljne stvari, pa tako izjava da je „sve dozvoljeno u ratu i ljubavi“ postaje neprihvatljiva kada se radi o – ratu. Jer sve  akcije koje poduzimaju potencijalni ljubavnici predstavljaju dosjetku u usporedbi s ratnom monstruoznošću. Mentalnim „blagodatima“ koje ratno okruženje izaziva u ljudima bavile su  se dvije predstave koje su gostovale u Zagrebu: Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića u režiji Jagoša Markovića i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda (HNK u Zagrebu, 21.5.) i Schindlerov lift Darka Cvijetića u režiji/adaptaciji Kokana Mladenovića i izvedbi Kamernog teatra 55 iz Sarajeva (Histrionski dom, 29.5.2022.)

Simovićeva (1935.) drama, skraćeno zvana Šopalovići, bila je od prve izvedbe (1985.) u režiji Dejana Mijača (1934.-2022.) odlično prihvaćena pa nije neočekivano njezino postavljanje nakon toliko godina (ožujak 2020.). Priča dovodi putujuće glumce u Užice koje je pod njemačkom okupacijom (1941.) i njihova najava predstave (Schillerovi Razbojnici) izaziva čuđenje i zgražanje stanovnika koji, živeći u strahovladi i gladi, ne mogu razumjeti da se u teškim vremenima bilo tko bavi takvim usputnim poslom. Nakon svađe s pukom, glumci se sukobljavaju s predstavnikom „reda i zakona “ Milunom (Miloš Samolov) koji u kazališnom drvenom maču vidi oružje, dok u nepodudaranju stvarnih imena s onima iz predstave prepoznaje zataškavanje identiteta.

Kazališnu trupu čine Vasilije Šopalović (Dragan Bjelogrlić), Jelisaveta Protić (Jasna Đuričić), Sofija Subotić (Jovana Belović) i Filip Trnavac (Marko Janketić) koji se trude ne samo preživjeti, nego umjetnošću promijeniti stvarnost. Filipovo nerazlikovanje stvarnosti od kazališta i Milunov primitivizam odveli su trupu „na raport“ svemoćnom upravniku Majcenu kojeg je suzdržano, hladno i  zastrašujuće prikazao Irfan Mensur. Svjestan skučenosti svog podređenog, Majcen ne utamničuje glumce, ali Filip na kraju ipak umire zahvaljujući svojoj osobini miješanja stvarnog i kazališnog svijeta (pjesma Drveni mač) pa je šteta da taj vrlo zahvalni lik Janketić nije uvjerljivije oblikovao. Skupne scene sukoba glumaca i susjedstva (Anita Mančić, Ljubomir Bandović, Sanja Marković, Milica Sužnjević, Miona Marković) vrlo dobro ocrtavaju dva svijeta koji se ne razumiju i jedino što ih vezuje jest – strah. A on se pojavljuje u liku batinaša Drobca („vadi drob“), toliko predanog svojem sadističkom poslu da ga je nemoguće potkupiti, što vrlo sugestivno pokazuje Nenad Jezdić.

Jasna Đuričić se svojim upečatljivim i emotivnim načinom „izborila“ za posebno mjesto unutar zajedničke igre i ponovo nedvojbeno potvrdila da je izuzetna glumica (podjednako sjajna i na filmu). Kontinuitet radnje prekidaju glasovne snimke Ljube Tadića, Mire Stupice i Marije Crnobori, kojima se, usprkos podsjećanju na slavnu kazališnu povijest, ne prikazuje prevagu umjetnosti nad životnim uvjetima niti nudi neka izvedbena posebnost. Pozornost s bitnog također skreću i „spektakularni“ zahvati (padanje žita i kiše) pa pokušavam razumjeti redateljeve zahvate. Slično je i sa scenografskom „raskoši“ (Marković) koja može zadiviti (moćne fasade, dugotrajno slaganje velikog crvenog zastora kao simbola kazališta), ali za Simovićevu ideju, po mojem mišljenju, više predstavlja smetnju nego potporu (kao i Markovićev izbor glazba). Za razliku od navedenog, kostimi Lane Cvijanović suptilno prikazuje uzajamno nepomirljive svjetove: nasuprot tamne odjeće Užičanki lepršaju svijetle haljine glumica i koče se uštogljene uniformi moćnih. Izvedba ove odlične drame bila bi upečatljivija da je izvedena u duhu pjesmice koja počinje „kiticom“: „Ja ću da ustanem / Zgažen, zgromljen, tlačen / Na čelične vojske / Sa drvenim mačem.“

Kratki (i potresni) roman Darka Cvijetića (1968.) Schindlerov lift govori o životu u trinaestokatnom neboderu („Crvenom soliteru“) sagrađenom 1975. u Prijedoru. U 104 stana bile su nastanjene obitelji različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a zajednička su im bila četiri dizala tvrtke Schindler. Odabir imena baš te tvrtke (postojeće) nesumnjivo je potaknuo film Schindlerova lista o poduzetniku koji je uspio očuvati tisuće Židova u doba nacističke Njemačke. Cvijetićevi liftovi, koji su prvotno povezivali ljude u tom „vertikalnom selu“, postali su mjesto nesigurnosti proglašenjem ratnog stanja i terorom srpskih susjeda nad ostalima.

Redatelj Kokan Mladenović  odlično je prenio atmosferu romana dodajući postojećim likovima još po neki, čime je istaknu ionako strašne sudbine (dramaturg Vedran Fajković). Od crvenih lego kocaka na pozornici raste neboder (scenografija i kostimografija Adisa Vatreš Selimović), a glumački ansambl predvođen Admirom Glamočkom priča priče o krvoločnim susjedima i prijateljima (Tatjana Šojić, Gordana Boban, Aleksandar Seksan, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Davor Golubović, Senad Alihodžić, Sabit Sejdinović).

Budući da se ne nazire odgovor na vječno pitanje što nekoga gurne preko ruba ljudskosti i pretvori ga u zvijer, ova se predstava temelji na prikazima različitih sudbina. Zastrašujuća je mirnoća kojom glumci oslikavaju sudbine, prate odnose među ljudima od djetinjstva do nastalog ratnog doba i prikazuju nevjericu izazivanu promjenama kod komšija. Teško je i bolno opisivati scene koje se nižu na pozornici, no da spomenem tek neke: dječaci koji su drugovali i razmjenjivali sličice nogometaša, našavši se na suprotnim stranama, razmjenjuju mrtvace; sestra traga za poginulim bratom pa u masovnim grobnicama pronalazi dijelove kostura; prema riječima „Ili je Mehmed ili ti je muž“ žena srpske nacionalnosti saznaje da je ubijen njezin suprug i jedino što joj je od njega ostalo jest zrak u zračnom madracu koji su zajedno napuhavali i još puno takvih ili još  mučnijih priča. Ipak, među svim tim tugama i zlom, našla se jedna nježna i komična priča o staricama Suphi Sarajlić i Milosavi Zec koje su, ostavši same, počele zajedno gledati televizijske serije što Šojić i Boban sjajno prikazuju.

Dinamična i scenski vješto posložena predstava (možda malo preduga, ali silno potresna) nudi bolnu i tešku priču o jednoj zajednici koju su „skršila“ opaka vremena („Crveni soliter nije se crvenio od cigli nego od stida“). Budući da su se u profesionalni glumački ansambl lijepo uklopili mališani, evo njihovih imena koja ćemo možda uskoro željeti zapamtiti: Sin Kurt, Dino Hamidović, Isa Seksan, Lana Zeničanin, Tijana Zeherović. I za kraj, povod gostovanja ove predstave bio Dan bijele trake (sjećanje na 31.5.1992. kada je na području općine Prijedor donesena odredba da nesrpsko stanovništvo nosi na nadlakticama bijelu traku, a na kućama istaknu bijela platna).

Šopaloviće sam nestrpljivo čekala, za Schindlerov lift sam slučajno saznala – obistinila se stara izreka: „pazi što si želiš“.