Željna uvida u kazališna ostvarenja i izvan vlastite, zagrebačke sredine, uvijek se veselim festivalima jer mi omogućuju vidjeti predstave iz drugih gradova i država. Svjesna sam da odabir ovisi o recentnoj kazališnoj ponudi i ukusu izbornika/ice, ali „kada nemamo (ne znamo) što volimo, volimo što imamo“ (često je to, nekim čudom, istovjetno). Izbornica 46. Dana satire Fadila Hadžića (3.-21.6. 2022.) dramaturginja Jelena Kovačić od 58 prijavljenih odabrala je 12 predstava, a u tekstu u nastavku izdvojit ću dvije koje ne povezuje politička ili društvena, nego intimna satirička nota: autorski projekt sudionica predstave Sretna ne bila u režiji Helene Petković i izvedbi splitskog kazališta PlayDrama (9.6.) i 64 Tene Štivičić u režiji Alise Stojanović i produkciji Ateljea 212 iz Beograda (14.6.), obje odigrane na sceni Satiričkog kazališta „Kerempuh“.
Naslov Sretna ne bila zvuči kao kletva no radi se o frazi iz pjesme Ljube se dobri, loši, zli grupe Magazin (glazba Tonči Huljić, stihovi Vjekoslava Huljić), a kako se radi o popularnom glazbenom sastavu, već se iz naslova naslućuju „zafrkantski“ elementi. Autorice teksta su redateljica Helena Petković (također scenografkinja i kostimografkinja), dramaturginja Ivana Vuković (ujedno i kostimografkinja) i sve tri glumice- Petra Kovačić Botić, Ana Uršula Najev i Ana Marija Veselčić, dok se skladateljem obznanjuje ansambl predstave i Matko Botić (autor pojašnjenja autorskog projekta: ne zna se tko je što napravio).
Okvir predstave je vrlo jednostavan: tri „prije“ (prijateljice) dolaze u kazalište (predstava Medeja) i šale se (dobrodušno) na račun predstave (što je autorski projekt, što znači koji rekvizit na sceni: kovčeg i rola toaletnog papira, kakvi su glumci – „Mora ti biti prazna glava da stane sav taj tekst“ i slično) da bi se potom okrenule vlastitim intimnim pojavama (mjesečnica i „rituali“ vezani uz nju kao i problemi pri nenadanim situacijama – „mogla bi njome opiturati Peristil“), kućanskim poslovima u kojima im nitko ne pomaže („Ja imam svoje ja – ja ću oprati kadu, ja ću….“) i koji ih dovode do „razgovora“ s aparatima („Di je druga bičva“, pita žena stroj za pranje rublja) ili do prepuštanja tv-serijama. A da se možda pokušaju ponašati kao muškarci? Sve tri glumice su spretne i vrlo šarmantne, ali nizanje dosjetki bez čvrste niti vodilje (uz dvoje dramaturga u autorskom timu) vremenom otupljuje oštricu izvedbe i slabi pozornost publike pa je prava šteta da naboj ove zgodne predstave (dijalektom pojačano duhovite) prema kraju postupno jenjava.
Drama Tene Štivičić 64 potaknuta je autoričinim vlastitim iskustvom vezanim uz proces potpomognute oplodnje (broj u naslovu je broj injekcija prilikom terapije) i poput većine priča pripada u literarno obrađenu stvarnost. Prije ove izvedbe, posjetitelji zagrebačkog HNK imali su priliku vidjeti isti tekst u režiji Arije Rizvić intoniran poprilično tugaljivo. Nasuprot tom pristupu, redateljica Alisa Stojanović je vrlo uspješno (možda pomalo opako) pronašla komične, preciznije rečeno satirične elemente u Evinom (Hana Selimović) inzistiranju na rođenju djeteta u kojem ju podržavaju (silom prilika) muž Danijel (Miloš Timotijević) i (profesionalno) njezin liječnik (Vladislav Mihailović), dok prijateljica Bela (Jelena Đokić) smatra život lijepim i zanimljivim i bez djeteta, a susjed (Ivan Jevtović) je naizmjence katalizator i indikator Evinih raspoloženja. Stariji naraštaj, Evina mama (Vladica Milosavljević) i Danijelova tata (Branislav Zeremski) sa stajališta „prošlih“ ljudi komentiraju situaciju: majka smatra da se u svakom slučaju valja radovati životu (boluje od raka) dok otac kori sina što je „defektan“ i ne može mu podariti unuka (a sam je dijabetičar bez noge).
Darko Nedeljković je prostor igre pretvorio u kosinu kojom se skrivaju pozadinska zbivanja ali se uspon pretvara u napor. Budući da nema namještaja, svjetlom (Marko Đokić) se određuju pozicije pojedinih likova, s dodatnim promjenama prilikom kompjuterske igrice s avatarom Lunom (Denis Murić). Iako predstavlja suvremenu komponentu, taj iskorak u virtualni svijet u biti ne doprinosi nikakvom pomaku i samo odgađa rasplet. Jelisaveta Tatić Čuturilo je na funkcionalan i ekonomičan način kreirala kostime, pa faze Evine terapije odgovaraju promjeni liječnikovih rekvizita, a preokretanje njezine bluze fingira tijek vremena.
Iako se radi o neprirodno postavljenoj podlozi, likovi se vješto prilagođuju (koreografija Jelena Bulatović, scenski pokret Ivan Jevtović) pa cjelina djeluje posve uobičajeno. Glazba (Ivan Brkljačić) je dopadljiva ali glasnoćom povremeno ometa govor. Iako je problem kojim se bavi ova drama naoko ženski, on dira sve koji su u intimnom okruženju spomenute osobe, a osobno iskustvo može biti poticaj ali i kočnica: dijalozi para su vrlo proživljeno ispisani, samica Bela ima pamfletski tekst (čemu se mora opravdavati, umjesto da se zalaže za svoj odabir?), dok su oba bolesna roditelja u svojim jadikovkama čak „vicik“. Sveukupna izvedba održava ujednačeni tempo, mada bi malo kraćenja (kao uvijek i svugdje) dobro došlo. Heretički moram priznati da nisam oduševljena ovom dramom, ali mi se jako sviđa redateljičina smjelost da se s ovom temom (koja obuhvaća sve veći broj parova?!) ogleda na drugačiji način i da pokaže kako, usprkos tuzi i boli kroz koje prolazi jedinka (i njezina bliža okolina), cijela situacija sadrži komične elemente (ne znam ime genijalca koji je poručio: „potraži smiješno u svemu i naći ćeš“).
Dvije takozvane ženske predstave (usprkos opaski na račun dramaturgije) posjeduju snažnu životnu energiju koju će, njihove izvođačice (i izvođači), sigurna sam, dugo održavati.