BDP U ZKM-U: "ČITAČ" I "DEMOKRACIJA"
Je li vrijeme za jake teme?
Rekao je Brodski da 'postoji veći zločin od spaljivanja knjiga, a to je ne čitati ih' i zato nestrpljivo čekam sljedeća kazališna gostovanja jer moje 'rogoborenje' znači da me se predstave tiču. Što je, duboko sam uvjerena, puno bolje od ljubaznog i nezainteresiranog odobravanja
Objavljeno: 7.28.2022 9:56:22 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čitač" / BDP

 

Nema dobrih i loših vremena nego ona takva izgledaju ovisno o mjestu i trenutku očitovanja, a nekadašnja „bolja“ vremena obično su posljedica iskrivljenog sjećanja. Niti dokumenti nisu pouzdani (povijest pišu pobjednici) pa nam nakon svega ostaje umjetnost, koja usprkos svim mogućim preprekama barem djelomično zadržava slobodu interpretacije. Kazališne ljud

e rado ubrajamo među „popravljače“ svijeta pa je na tom tragu bilo gostovanje Beogradskog dramskog pozorišta u Zagrebačkom kazalištu mladih (3.-4.6.2022.) s predstavama  Čitač Fedora Šilija (prema motivima romana Bernhardta Schlinka Der Vorleser; hrvatski Žena kojoj sam čitao) u režiji Borisa Liješevića i Demokracija Josifa Brodskog u adaptaciji dramaturga Slobodana Obradovića i redatelja predstave Veljka Mićunovića.

U Čitaču su ključni likovi maloljetni Michael Berg (Marko Grabež) i zrela žena Hanna Schmitz (Mirjana Karanović) koji se, nakon slučajnog susreta, upuštaju u strastvenu vezu. Iako su sastanci u njezinu stanu potaknuti seksualnim motivima,  ona sve češće traži da joj on čita, čemu, iako začuđen, on udovoljava. Odjednom Hanna nestaje iz grada i iz Michaelova života. Ponovno se susreću nakon osam godina kada on, kao student prava, prati suđenje čuvaricama koncentracijskih logora. Hanna je prvooptužena za smrt židovskih žena koje su izgorjele zaključane u crkvi, no ona  ne nalazi ništa sporno u njihovom  zaključavanju jer ih je samo tako mogla spriječiti u bijegu (što joj je bila dužnost). Zbog Hanninog priznanja bez izravnog čitanja  optužnice i odabira mladih logorašica koje su joj čitale, Michael odjednom shvaća da je ona nepismena i da se toga stidi.

Društveno neprihvatljiva erotska veza koju produbljuje opsesivno čitanje knjiga i suđenje nacistkinji nesvjesnoj dubine vlastite krivice (Michael u razgovoru s ocem tvrdi da su jednako krivi počinitelji i oni koji su šutjeli) omogućuje  glumcima (uz glavne protagoniste tu su još Slobodan Boda Ninković, Ivan Tomić, Jadranka Selec, Milica Zarić) široki spektar emocija koje oni uglavnom ostvaruju. Polaganjem tračnica Janja Valjarević je ostvarila višestruko zanimljivu scenografiju, jer osim što je praktična (tračnicama se lagano prevoze veliki predmeti) ona je i asocijativna budući da je Hanna radila kao kondukterka u tramvaju, a vlakovima su odvoženi zatočenici u logor. Kostimi Dragane Lađevac prate pretpostavljeno razdoblje, skladatelj je Stefan Ćirić, a dizajner svjetla Srđan Jovanović.

Ruski disident  i američki pjesnik, esejist i pedagog Josif Brodski (1940.-1996.) je u svojoj drami Demokracija gotovo taksativno iznio što sve čini demokraciju (nametnutu izvana i „ničim izazvanu“) pa nije neobično da je ona omiljena vrsta političkog „obračuna“. Iako se ova drama odnosila na sovjetski sustav, može se podjednako primijeniti na ovo nešto u čemu (mi) sada živimo (nazvano liberalnim, mada mi je bliskiji naziv „divlji“ kapitalizam), a gostovanje Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane s fenomenalnim  glumcem Jernejom Šugmanom (1968.-2017.) u režiji Matjaža Zupančića na 40. Danima satire Fadila Hadžića (2016.) pokazalo je brojne  mogućnosti teksta.

Ne mogu precizno odrediti zašto mi se ova BDP-ov predstava  čini stereotipnom?! Jesu li se Mićunović i Obradović malo previše „zaigrali“ s tekstom, ili je izravno obraćanje publici ograničilo glumcima (Ozren Grabarić, Arpad Mesaroš, Gabor Pongo, Ivana Nikolić, Tamara Aleksić) uživljenu interpretaciju, ili su nam već pomalo dosadili očekivani rekviziti: mikrofoni, reflektori poslagani na stražnjoj stijeni i stolice (Marija Kalabić)? Jer ima lucidnih dijelova, glazba (Irena Popović Dragović) i glazbenici (Nikola Dragović i Ivan Mirković) su odlični, neke su scene vrlo duhovite (poput izbora himne pri čemu se na engleskom pjeva stara domoljubna pjesma Marš na Drinu koja je neko vrijeme bila neslužbena srpska himna ili kada ista osoba, zbog obaveznog višestranačja,  predstavlja vlast i opoziciju pa postaje „neuhapsiva“). Pitam se je li ova „adaptirana“ verzija usluga Brodskom i njegovom poimanju svijeta.

Rekao je Brodski da „postoji veći zločin od spaljivanja knjiga, a to je ne čitati ih“ i zato nestrpljivo čekam sljedeća kazališna gostovanja jer moje „rogoborenje“  znači da me se predstave tiču. Što je, duboko sam uvjerena, puno bolje od ljubaznog i nezainteresiranog odobravanja.