Neki „jamraju“ zbog kazališnog repertoara, neki zbog para, neki zbog razine predstava, neki zbog… već nešto nađu. Ali postoje i oni koji se svojim talentom, optimizmom i prkosom uspijevaju „probiti“ kroz guštik propisa i prepreka kako bi uspjeli ostvariti kazalište u kakvom žele pisati, režirati i glumiti (bez obzira jesu li neovisni umjetnici ili rade u kazalištu strogo profiliranog repertoara). Njima je nesumnjivo teže, nego onima „na plaći“ ali je, pretpostavljam, i zadovoljstvo veće nakon uspjele realizacije. Mislim da netom nabrojenom udovoljavaju zagrebačke predstave Biografije ptica Nine Bajsić u njezinoj režiji i produkciji HC ITI (vila Arko, 24.4.) i Dobar, loš, mrtav 2: Pakao Pavla Vrkljana u režiji Ivana Planinića i koprodukciji Kazališne družine KUFER i KunstTeatra (KunstTeatar, 8.5.2022.).
Predstava Biografije ptica je projekt koji „istražuje izvedbeni potencijal pjesničke riječi“ kroz što nas duhovito vode glumac Silvio Mumelaš i skladatelj Vid Adam Hribar (klavijature). Budući da mnogi ljudi svoj prvi susreti s pjesmama pamte po dosadnim školskim analizama uz nezaobilaznu rečenicu: „Što je pjesnik htio reći?“ (koja se u kasnijem životu koristi kao zafrkantski pojam za nebulozu), ljubitelji poezije djeluju kao zajednica „vanzemaljaca“. Ako poznavati doista znači voljeti, onda će valjda pametno i dopadljivo osmišljen prikaz poezije uspjeti „demistificira(ti) ideju o poeziji kao književnoj vrsti u kojoj mogu uživati 'rijetki'“. Zamišljena kao proba glumca i glazbenika koji se prvi puta susreću i koji u kratkom vremenu moraju zajedno osmisliti pjesničku večer, predstava nas kroz stihove i biografske podatke vodi među pjesnike (Villon, Keats, Zagajewski, Milosz, O'Hara) pri čemu glumac razmišlja o „izražajnoj“ interpretaciji („Glumci tretiraju pjesnike kao musave nećake, a pjesnici prestravljeni šute“), nudi moguće odgovore na pitanje o značenju pjesme („Villon je napisao tu pjesmu kao svoj alibi za večer kada se dogodila pljačka“) ili lamentira nad prijevodima („kakva je to riječ: kanda?“).
Omiljena „kazališna“ forma pjesničkih večeri jest recitacija uz prebiranje po tipkama ili žicama nekog glazbala, no kako taj način ne mora nužno biti zadovoljavajući, Mumelaš i Hribar raspravljaju o tom klišeju „klišeizirano“: glumac riječju, a glazbenik šutke svirajući. Taj „dijalog“ prekida snimka njihova razgovora izvan prostorije (odoše popušiti iako još uvijek nisu izvježbali nastup) i tu tempo izvedbe djelomice „pada“ što je više tehnička no temeljna zamjerka i lako je se može ispraviti. Mada su odabrani pjesnici uglavnom dobro poznati predanim čitateljima poezije, navest ću (na letku otisnutu) pjesmu kineskog pjesnika Wang Jiaxina (1957.) koja na zanimljiv način ocrtava „nesporazum“ između pjesnika i „onih drugih“: „Ako je poezija ponešto nejasna,/ to je normalno./ Ne ljutite se./ Mi pjesnici nastojimo pisati/ jednostavno kao jelovnik,/ ali ljudi listaju jelovnik/ naprijed i nazad,/ i još ne znaju čega unutra ima.“
Bez obzira hoće li biti dobra ili loša (ali sigurno nikada mrtva) predstava u malenom (ali poput Hlapića srčanom ) prostoru KunstTeatra uvijek izaziva reakciju i to mi se čini jako važnim za kazalište – nema strašnijeg od protraćenog vremena ili drugačije rečeno, kada smo potpuno jednaki prije i poslije predstave (loša predstava može razljutiti, dakle ipak izazove promjenu). Prije tri i pol godine na pozornicu je postavljena predstava Dobar, loš, mrtav o borbi za dušu preminulog Dubravka Ilića koja završava njegovim odlaskom u Pakao (privremenim?). Nova predstava je nastavak (ali bez obaveza jer funkcionira samostalno) i u njoj glume isti glumci (oni su ekipa ), pa je Matija Čigir i dalje Dubravko Ilić, Domagoj Janković i Pavle Vrkljan utjelovljuju ostale likove ali se Nikša Marinović (i dalje autor glazbe) pojavljuje samo na odličnim video projekcijama (uz Iskru Jirsak) uvijek nadahnutog Ivana Lušičića Liika.
Pretpostavljam da sam ipak ponekad sklona „razbarušenim“ predstavama, ali sam gotovo sigurna da se u ovom slučaju dramaturg Ivan Penović „uozbiljio“ jer je nova „paklena“ epizoda kompaktnija, suvislija i smješnija (ne znam je li izraz „šašavija“ dovoljno stručan za prikaz predstave?!) od prethodne. Pakao iz kojeg Ilić želi pobjeći pun je čudovišnih prikaza (dvoglavi demon), slavnih vojskovođa (neodoljivo komičan Napoleon „sniženog“ Jankovića i bradati Nikola Šubić Zrinski s „ofucanom“ zastavom) i drugih čudnih spodoba. Meni je, osim susreta s demonom, najbolja scena Ilićev susret s roditeljima koji zorno pokazuju termin „bračni pakao“. Usporedno s Ilićevim pokušajima da se izbavi iz Pakla (grafit „Svi bi u raj, a u paklu je škvadra“ dobiva posebno značenje) odnosno borbom pojedinca protiv sustava (ako je Pakao vjerska kategorija onda ova priča postaje svojevrsni moralitet, podjednako poučan i satiričan), u paklenom se okruženju (duhoviti kostimi i učinkovita scenografija Katarine Perić) vodi politička borba za ime mjesta (Zagrobni život ili Bivanje) jer odabir uključuje korištenje novog jezika. Dok nas glumci zabavljaju neočekivanim preobrazbama, čudnim govornim obrascima i ritmom kojeg se ne bi postidjeli ni utrenirani atletičari, na nama je da ili pokušavamo dešifrirati pojedine pojave (citate) ili se bez „briga i pameti“ pustimo kazališnom činu. Mada Zmija nedvojbeno šalje poruku da će se Ilić pokajati što je žudio za Rajem!
Predstave Biografije ptica i Dobar, loš, mrtav 2: Pakao ne odlikuje besprijekornost nego želja za odmakom od uobičajenih predstava, glumački zanos i potreba da poruka stigne do onih kojima je upućena. I zato, kako kažu zvončari s Kvarnera, „Krepat ma ne molat“.