HNK ZAGREB I DET NORSKE TEATRET, "POVIJEST PČELA" I SCHAUBÜHNE I HNK ZAGREB, "VERNON SUBOTEKS 1"
Hod kazališnim rubom
Nema tužnijeg prizora od publike koja „kljuca“ tijekom predstave ili napušta gledalište u vrijeme pauze – nakon čitanja teksta u nastavku sami ćete razabrati što je obilježilo koju predstavu
Objavljeno: 6.20.2022 3:54:52 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Povijest pčela" / Mara Bratoš

 

U naoko posve različitim kazališnim predstavama sve češće uočavam poveznice koje nisu posljedica bliskog vremena ili istog mjesta izvedbe, nego slična „pomaknuta“ poetika ili „posljedice koje osjećam“ nakon odgledane izvedbe. Dok sam smišljala kako pristupiti predstavi Povijest pčela Maje Lunde u režiji Erika Ulfsbya, nastaloj u suradnji Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb i Det Norske Teatret iz Osla (HNK, 12.3.), iz Berlina je stiglo kazalište Schaubühne s predstavom Vernon Suboteks 1 Virginie Despentes u režiji Thomasa Ostermeiera s napomenom da se radi o koprodukcija s HNK Zagreb (HNK, 30.4.2022.) i sve se odjednom „posložilo“. Obje predstave su nastale dramatizacijom (Ingrid Weme Nilsen Povijest pčela) ili adaptacijom (Florian Borchmeyer, Bettina Ehrlich, Thomas Osteremeier Vernon Suboteks 1) popularnih romana, obje su u znaku broja tri (u prvoj se „križaju“ tri priče, dok u drugoj izvedba slijedi trojnu strukturu; Despentes je napisala trilogiju o Vernonu ali to s ovom usporedbom nema veze) i niti jedna „ne oduševljava“ jer je prva dosadna (iako traje 100 min), a druga  naporna (i zbog koncepcije i zbog duljine od 255 min).

Roman Povijest pčela (2015.) norveške autorice Maje Lunde (1975.) uvrštena je u „ekološki osviještenu književnost“  i mada se prilikom kritičkih prikaza romana govori o suživotu ljudi i pčela u tri vremenska razdoblja (sredina 19. stoljeća, 2007. i 2098.) na tri prilično udaljena zemljopisna odredišta  (Hertfordshire u Engleskoj, Ohio u Americi i Sečuan u Kini), meni se važnijim od globalnih problema čine obiteljski odnosi. Prva se priča bavi engleskim pčelarom Williamom Savageom koji planira znanstvenu karijeru, ali osniva brojnu obitelj pa mu prioritetom postaje njihovo prehranjivanje. Iznebuha se  vraća istraživanjima u namjeri da sa sinom izgradi košnicu po svojim nacrtima, ali kako njegovog sina to ne zanima, on nevoljko prihvaća pomoć svoje marljive kćeri Charlotte. Američki pčelar George Savage saznaje za opadanje broja pčela, no uvjeren je da se to „događa drugima“ i nastoji sina privoljeti pčelarenju. Međutim, sin se nakon studija želi baviti pisanjem, a ne pčelama, što ih dovodi u sukob. Uočen  smanjen broj pčela postupno prerasta u njihov nestanak pa krajem 21. stoljeća ljudi u Kini ručno oprašuju cvjetove. Pretpostavljam da su visoka kineska tehnologija, kolektivni duh i poslušnost koje pripisujemo kineskim narodima potaknuli Lunde da moguću futurističku poraznu situaciju smjesti baš u tu zemlju. Tehnologija naravno nije zatrla obiteljsku nježnost, pa tako Tao krši sva pravila i zabrane kako bi pronašla svog nestalog sina, malenog Wei-Wena. I doista ga je našla!

Ulfsby je sve tri priče isprepleo što je mnogim gledateljima otežalo praćenje zbivanja, iako je svako razdoblje bilo jasno obilježeno odjećom (Ingrid Nylander), scenografskim oblikovanjem (Even Borsum) i rasvjetom (Torkel Skjaerven). Klavirska glazba skladatelja i izvođača, glumca Ivana Colarića, nije doprinosila zbivanjima, ali je bila vrlo dopadljiva. Pretpostavljam da je nesnalaženje publike pri gledanju predstave izazvala spora i neutemeljena promjena slika, glumački nedovoljno profilirane emotivne promjene (recimo straha i bijesa) i nejasni dramaturški razlozi za takvo miješanje priča (osim da se „uštedi“ na vremenu).

Kako bih „utvrdila“ gradivo, glumačku ću podjelu predstaviti kroz sažetak svake priče. Izvedba počinje obrnutim redom pa prvo susrećemo kinesku obitelj oprašivača u kojoj je ključna buntovnica Tao (vrlo dobra Zrinka Cvitešić) koja se, za razliku od apatičnog muža (Igor Kovač), ne miri s nestankom sina (Karlo Zokić) pa se spremno udružuje (ili suprotstavlja) sa svima koji joj mogu pomoći, poput liječnice (Vlasta Ramljak) ili hotelskog upravitelja (Ivan Colarić). U „kineskoj priči“  istinski vjerodostojna i upečatljiva bila je Alma Prica u ulozi svemoćne Li Xiara pa sam se svaki put iznova lecnula slušajući njezine „proglase“. „Američka“ priča suprotstavila je oca pčelara (Sinša Popović) i sina novinara (Silvio Vovk) u prisutnosti majke (uvijek pouzdana Ksenija Marinković) i poticajnih likova (Kristijan Potočki, Luca Anić). „Engleska“ priča fokusirana je na ambicioznog pčelara (Luka Dragić), njegovu obitelj (žena Dora Lipovčan, sin Edmund Marin Stević, kći Charlotta Tesa Litvan, ostale kćeri: Ana Paula Divić, Gita Horvatić, Ema Knežević te Maks Raguž kao mladi Edmund i Eva Markulin kao mlada Charlotta) i figuru razočaranog sveučilišnog profesora (Slavko Juraga).

Francuska spisateljica Virginie Despentes (1969.) svojim je životom, stajalištima i knjigama (koje je sama ekranizirala) stekla status „enfant terrible“ koji je podjednako opisuje u  prvotnom značenju „dijete koje zastrašujuće iskreno govori svojoj okolini neugodne stvari“, ali i kao „obično mladu osobu koja je inovativna, neuobičajena ili avangardna“. U tri knjige o ostarjelom DJ-u Vernonu Suboteksu koji zbog beskrupuloznih tržišnih uvjeta mora zatvoriti dućan ploča i lišen prihoda postaje beskućnik (neko vrijeme spava u stanovima svojih poznanika), autorica opisuje brojne likove tvoreći zanimljiv kaleidoskop pariškog društva u kojem su ravnopravno prisutni transseksualne i spolno drugačije orijentirane osobe, bogataši i  pornozvijezde, scenaristi, mizantropi i „nadahnuti“ vjernici. U gusto pisanom tekstu (odnosi se na sve tri knjige) okidač leži u potrazi za posljednjim snimkama preminule glazbene zvijezde Alexa Bleacha.

Parafrazirajući ime „roman ceste“, trilogiju bih polušaljivo mogla prozvati „romanom društvenih rubnih ophodnji“. U savladavanju sadržajne „neprohodnosti“ izvedbe (mada je tekst vješto skraćen) publici pomažu video snimke (Sebastien Dupouey) i natpisi imena likova koji govore jer se kroz cijelu izvedbu (osim u završnom Vernonovom monologu)  pojavljuje isti obrazac: nakon što određeni lik monološki predstavi svoju sudbinu ili svjetonazor, slijedi dijalog s Vernonom i završetak glazbenim nastupom. Taj se „trojni“ model podjednako ponavlja bez obzira radi li se o Emilie (Julia Schubert), Kiku (Bastian Reiber), Xavieru (Holger Buelow), Pameli Kant (Ruth Rosenfeld) ili Aiši (Hevin Tekin), da spomenem samo polovicu ansambla.

Uz glazbenike, jedino se  Vernon (Joachim Meyerhoff) uočljivije giba gore-dolje po bini (scenografiju Nine Wetzel, također kostimografkinje, čine različiti stambeni prostori i glazbena scena, ali zbog vrtnje pozornice, publika vidi samo odabrani dio; budući da hrvatski redatelji „nevoljko“ koriste okretnu  pozornicu, uvijek nas „iznenadi“, ovaj zapravo  starinski način). Skladatelj je Nils Ostendorf, a kako su glazbeni nastupi bili najupečatljiviji dio predstave, navest ću imena glazbenika: Henri Maximillian Jakobs, Ruth Rosenfeld, Taylor Savvy i Thomas Witte.

Nema tužnijeg prizora od publike koja „kljuca“ tijekom predstave ili napušta gledalište u vrijeme pauze – nakon čitanja gornjih redaka sami ćete razabrati što je obilježilo  koju predstavu.