KAZALIŠTE VIROVITICA, KL ZADAR I FORT FORNO, "ZLATNA UTVICA" I ZKL "POSTOLAR I VRAG"
Baština za klince
Teško mi je pretpostaviti zašto se desetljeće stara predstava 'Postolar i vrag' obnovila s gotovo svim već prije uočenim manama niti zašto se potencijalno zanimljiva 'Zlatna utvica' nije maštovitije oblikovala
Objavljeno: 6.17.2022 1:10:28 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zlatna utvica" / Kristina Oberling

 

Njegovanje književne baštine igra važnu ulogu u upoznavanju vlastite prošlosti pri čemu je kazalište od izuzetne pomoći i važnosti. Česti predlošci za dječje predstave su pripovijetke iz knjige Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (1874.-1938.), ali je to obično neka od osam priča iz drugog, proširenog izdanja spomenute zbirke (1926.), zbog čega se zanemaruju autoričine basne i bajke. Ipak, dogodi se po neki iskorak kao u slučaju predstave Zlatna utvica prema priči Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče (Basne i bajke, 1943.) u obradi Tatjane Šuput Raponja i režiji Roberta Raponje te koprodukciji Kazališta lutaka Zadar, Teatra Fort Forno i Kazališta Virovitica (Kazalište Virovitica, 26.3.2022.). Drugi omiljeni predložak je epska šaljiva pjesma Postolar i vrag Augusta Šenoe (1838.-1881.) iz zbirke Povjestice koja je zbog svoje živopisne priče i dopadljivih stihova česti izbor za lutkarska kazališta pa je redatelj Zoran Mužić „osvježio“ svoju predstavu izvedenu krajem svibnja 2012. u Zagrebačkom kazalištu lutaka čime je ona ponovo uvrštena u repertoar (ZKL, 31.3.2022.).

 Počet ću s patkicom jer je premijera u zadarskom kazalištu bila prošle godine (u izvedbi zadarskih lutkara), a kako sam ja gledala virovitičku (s virovitičkim glumcima) pišem o potonjoj. Pripovjedačica (Blanka Bart)  u kuhinji (vizualni identitet Breza Žižović) mijesi tijesto i priča djeci (Monika Lanšćak i Goran Vučko) o naselju u močvarnoj ravnici punoj komaraca  gdje u zemunicama živi „osrednja čeljad: ni najbolja, ni najgora; najviše ih ipak bilo ogovorljivih i nikakvih“ , a među njima siromašna Lera i njezina kći Jasenka. Kada je usred nekog slavlja bogati (očito poglavar sela) Targan ustvrdio da zna zašto su se svi oni rodili no „al' u što li se rodila ona jadna Lera i kukavno sirotče njezino?“, tužna se Lera sa svojom Jasenkom uputila Sitivratu (koji daje živote na zemlji) da sazna razlog svojeg rođenja. Na putu naiđoše na utvu (divlju patku) i mala Jasenka zaključuje da se rodila kako bi brinula za utvicu. Leri se to učinilo nedovoljnim razlogom, ali daljnjim razvojem priče, postupno  spoznaje da sve ima svoje razloge.

Dirljiva je Lerina smrt, jer ona umire tek kada se uvjerila da je Jasenka zbrinuta i da uz nju utrenikom (utrtim putem) korača netko siguran i jak („Nije sama! Ne trebam joj!“). Naime, do Lere i Jasenke došao je  jednog dana Halko, Targanov sin, u potrazi za svojim ocem , pa su Halko i Jasenka, predvođeni utvicom, krenuli Sitivratu jer on jedini zna gdje je Targan (ovaj je upao začaran u močvari). Brlić-Mažuranić je bila brižna majka i u svojim se pričama često pozivala na taj osjećaj, tako da u ovoj priči, osim bliskost između majke i kćeri, nalazimo pažljivog sina (iako otac nije besprijekoran, ipak  je otac). Izbavivši Targana iz močvare, Sitivrat je Jasenku i Halka uputio da na proplanku izgrade naselje koje će biti pogodnije za život jer je daleko od močvare i komaraca – i  u koje će vremenom počeli doseljavati ljudi iz zemunica. U priči se opisuju čudni događaji (utvičine promjene, Targanovi događaji u močvari, mravlji poslenici, susret djece sa Sitivratom) uobičajeni za bajke, ali su uključeni i realistični prikazi međuljudskih odnosa kao što su bliskost između roditelja i djece ili antagonizam između siromašnih i bogatih, blagih i opakih.

Budući da autorica koristi neke starinske, danas već zaboravljene izraze, njezine priče odišu posebnim šarmom, ali takav jezik suvremenom gledatelju pričinjava poteškoće (posebno onim najmanjima) pa me čudi da arhaizmi u izvedbi nisu objašnjeni. Iako je ideja s tijestom simpatična, nije sprovedena dosljedno: niti ilustrira priču, niti je jasno zašto se što čini, niti vodi nekoj konačnici – na kraju ni kruha ni kolača. Osim toga, zbog smještaja „stola“ na pozornici oblikovanje tijesta nije vidljivo niti odraslima, a kamoli mališanima. Neki zgodan efekt s brašnom, oblikovanje likova od tijesta ili svjetlosni trik (Domagoj Garaj) nisu razlozi za primjenu tijesta (za razliku od predstave Sunce djever i Neva Nevičica zagrebačkog kazališta Mala scena). Troje je glumaca bilo odlično: Bart je uvjerljivo pripovijedala, Lanšćak se vješto preobražavala, a Vučko je praktički ni od čega napravio izvrsnu glumačku minijaturu.

U obnovljenom zagrebačkom Postolaru i vragu došlo je do određenih promjena pa tekst djeluje kraće (Petra Mrduljaš), od pripovjedača je ostao samo glas (Mladen Čutura), a nova glazba (Mate Matišić) je obilnija (uz snimljeno pjevanje što je uobičajeno u tom kazalištu). Vizualni dio (Gordana Krebelj) ostao je netaknut, ali su neki od ginjola sada nataknuti na „nove“ ruke što je dovelo do drugačijeg ozračja, čini mi se lošijeg.

U animaciji lutke vraga Borna Galinović je neoprostivo „šlampav“ i kao da ne slijedi logiku radnje jer kada vrag kroz prozor provuče glavu ili kada počinje brati kruške (postolar je od Sinka Božjeg zatražio moć da jedino on može osloboditi onog tko sjedne na njegov tronožac, zaviri kroz njegov prozor ili se uhvati za njegovu krušku) on ne reagira na postolarevo odobrenje, nego ili nepotrebno okoliša ili silovito mlatara iščupanim drvetom(!) i pri tome bez povoda kriči (ne znam je li takav način, upotpunjen izlaskom vraga iz zahodske drvene kućice, relativiziranje zla? Ako jest, onda to ujedno relativizira postolarevu domišljatost, jer nije teško nasamariti bedaka.). Postolar (Anđelko Petric) i prorok (Sinak Božji u originalu; Ivan Bošnjak) su prilično usporeni u odnosu na egzaltiranog vraga, pa time pobjeda dobra nad zlom postaje pomalo upitna. Duge stanke razdvajaju scene čime predstava sporo odmiče pa se doima da su se opisi, razgovori (teško je razabrati tko govori) i zbivanja zatekli u različitim vremenima. Ipak ima predstava i uspjelih trenutaka poput animacije djece i promjene njihova izgleda svakih sedam godina (kada vrag, prema ugovoru, dolazi postolaru po dušu) i koje zabavno prikazuju Matilda Sorić i Daniela Čolić-Prižmić (neovisno o manama predstave) i izvrsne Matišićeve glazbe (vrag mu nije dao mira, pa je za njega skladao brojne pjesme).

 Teško mi je pretpostaviti zašto se desetljeće stara predstava Postolar i vrag obnovila s gotovo svim već prije uočenim manama niti zašto se potencijalno zanimljiva Zlatna utvica nije maštovitije oblikovala.