ŽAR PTICA, "TAJNI DNEVNIK ADRIANA MOLEA" I SABMARINE I ZPC, "BOYS, BOYS, BOYS"
Jučer još dječak, danas već mladić
Predstave 'Tajni dnevnik Adriana Molea' i 'Boys, Boys, Boys' razdragale su svoju ciljanu publiku, što pokazuje da je potrebno znati za koga se predstava radi. A dobru će predstavu prepoznati i netko 'sa strane'
Objavljeno: 8.6.2022. 12:11:50
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Tajni dnevnik Adriana Molea" / Mare Milin

 

Možda djeluje neobično povezivanje predstave namijenjene  starijim osnovnoškolcima Tajni dnevnik Adriana Molea Sue Townsend u režiji Saše Broz (Kazalište Žar ptica, 7.4.) i plesne predstave Boys, Boys, Boys koreografkinje Mateje Miković  (produkcija SABMARINE, Zagrebački plesni centar, 14.4.2022.), no ja neposrednu  vezu vidim u životnom slijedu, jer dok prva govori o pubertetskim prištićima, zaljubljivanju i nesnalaženju u svijetu odraslih, druga  propituje odlike muške tjelesnost.

Prema riječima britanske književnice Sue Townsend (1946.-2014.), pisanje romana o željama i strahovima pubertetlije Adriana Molea izazvalo je pitanje njezinog trinaestogodišnjeg sina Seana: „Zašto ne možemo ići u safari parkove kao druge obitelji?“ U to je doba Townsend bila siromašna samohrana majka s troje maloljetne djece (suprug se odselio hipijima), ali je shvatila da se, osim o tjelesnom, treba brinuti i o intimnom životu  svoje djece, te je prikupivši vlastita zapažanja, napisala duhovit i nježan roman pod nazivom Tajni dnevnik Adriana Molea u dobi 13 ¾ ( 1982.), koji se pokazao najpopularnijim od svih njezinih osam romana o odrastanju Adriana Molea (u zadnjem Adrian Mole: nemoćne godine glavni junak prolazi kroz „krizu srednjih godina“, 2009.).

Pohvalno je uvrštenje  romana o Adrianu Moleu u školsku lektiru, a odobravanje publike pokazalo je da su dramaturginja Dora Delbianco i redateljica Saša Broz napravile dobar posao: za predstavu su odabrane važne scene iz Adrianovog obiteljskog i školskog života, sačuvani su gipki govorni jezik (Zlatko Crnković), duhoviti dijalozi (i Adrianovi monolozi) i dinamična izmjena situacija u kojima su se glumci odlično snalazili. Sara Haas „stisnula“ je Adrianovu sobicu u prednji desni kut pozornice, sugerirajući Adrianovo (Bogdan Ilić) povlačenje u svijet knjiga i vlastitog unutarnjeg života. Sredinu pozornice zauzimaju njegovi roditelji (mama – Vesna Ravenšćak, tata – Filip Nola) svađajući se, previše pijući ili izležavajući se (duhovita opaska da se „otac stopio s kaučem“ naglašena je jednakim cvjetnim desenom presvlake i očevog kućnog ogrtača), školski prijatelji (Pandora – Dunja Fajdić, Nigel – Petar Atanasoski) i školski nasilnik (Barry – Marko Hergešić), mamin ljubavnik Lukas (Marko Hergešić) ili energična baka sposobna riješiti bilo koji problem (Vesna Ravenšćak), a tu su  video projekcije (Lovro Mrđen, Mario Topić) preko kojih susrećemo znatiželjnog poštara (Drago Utješanović) ili pratimo ljubakanje mame i susjeda Lukasa.

Marita Ćopo odjenula je Adriana i njegove kolege u školske uniforme, susjed u šarenoj košulji i perici odgovara maminim „lelujavim“ haljinama, dok je najuspjelija Vesna Ravenšćak u ulozi bake (kostimom i glumački). Odličan je kontrast između „suzdržanog “ Adriana Bogdana Ilića i poduzetne Pandore Dunje Fajdić što se izvrsno vidjelo pri školskom prosvjedu protiv pravila odijevanja kada četvero učenika, umjesto propisanih crnih, odijeva crvene čarape sa sloganom: „Čarape danas, glave sutra“. Očajan zbog tjelesnih promjena na koje ne može utjecati, nemoćan da se obrani od školskog nasilnika, nesposoban razumjeti odrasle ili pomiriti svoj intimni svijet u kojem dominiraju čitanje knjiga i pisanje poezije (duhovite scene u kojima mu piše urednik kojem šalje pjesme) s očekivanjima svoje okoline, Bogdan Ilić u liku Adriana balansira na rubu javnog i privatnog (scenski pokret Blaženke Kovač Carić, glazba Stanislav Kovačić) ne bi li možda nekako „pomogao“ svojim vršnjacima u publici. Ukratko, pred nama je zanimljiva i pitka predstavu, čiji pomalo naprasni kraj kao da najavljuje nastavak…

Tvrdnja da je sfera pokreta svugdje razumljiva nije baš posve točna jer, na primjer, naše potvrdno kimanje glavom u ne tako dalekim europskim zemljama znači negaciju (o gestama koje nas u nekim azijskim zemljama mogu uvaliti u nevolju neću ni govoriti), tako da za prepoznavanje ideje ili poruke neke plesne predstave treba određeno iskustvo. U predstavi Boys, Boys, Boys to je poznavanje stereotipa pripisanih  „muškom“ svijetu u kojem dominiraju nametnuta agresivnost  i njegovanje samodovoljnosti koje se  potvrđuju uzajamnim izazovima (prema zajednici, ali i unutar vlastite sredine). Spomenuta predstava (dramaturgija Espi Tomičić) u početku asocira na borilačke vještine i kao da među sudionicima ne postoji nikakva suradnja nego čak slutnja nečeg prijetećeg. Odjednom se bez upozorenja uspostavlja zajedništvo i kretnje postaju „mekše“ (prema programskom tekstu: „femininost i maskulinost kao jednako prisutnom u muškom tijelu“) da bi se opet pokazale kao izazivački agresivne i tako u krugu. Odvajanjem i ponovnim povezivanjem, polugoli plesači Endi Schrötter, Karlo Topolovec i Mario Nebosenko odjeveni u lepršave bijele hlače protkane tilom (Nika Čuić) uz znalačku rasvjetu Ivana Lušičića Liika i izvanrednu glazbu Dylana Yaneza nude uspjelu priču o tjelesnosti koja je naoko definirana, ali ipak budi sumnju (tradicionalna dvojnost u pojmu jin i jang). Ne bih se u potpunosti složila s navodom iz pratećeg teksta da ova predstava „izravno kritizira društvo u kojem je ples isključivo rezerviran za žene“ jer upravo predstave u ZPC-u demantiraju tu tvrdnju. Odluka je ipak na svakom pojedincu!

Obje navedene predstave razdragale su svoju ciljanu publiku, što pokazuje da je potrebno znati za koga se predstava radi. A dobru će predstavu prepoznati i netko „sa strane“.