Sigurna sam da publika koja dolazi u Malu dvoranu „Lisinski“ (dio zagrebačke Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“) očekuje vesele i ležerne predstave jer se tu vrlo često izvodi takav repertoar pa je prava zgoda vidjeti uklapaju li se u taj okvir i sljedeće dvije predstave: 4 poze – sretan svršetak Igora Weidlicha u režiji Igora Barberića i B GLAD produkciji (5.5.) i Glasnogovornik Mire Gavrana u režiji Mladene Gavran i produkciji Teatra Gavran (6.5.2022.).
Predstava 4 poze opisana je kao „strastvena komedija“ u kojoj se kroz četiri priče na jednostavan način izmjenjuju dva para: dok par u prvom planu interpretira neku situaciju, par u pozadini prigodnim zvukovima dočarava okruženje (u epilogu, petoj priči, svi su zajedno). Scenografija je „siromašna“, ali sasvim dovoljna (nekoliko komada namještaja, malo rekvizita), crna odjeća je jednostavna (uz dodatke poput trudničkog trbuha ili vojnog opasača) i cijeli učinak predstave ovisi o glumačkoj energiji i interpretaciji. Podsjećam da smo ovaj tekst (sada malo „osvježen“) u istoj režiji ali u drugoj glumačkoj postavi (s izuzetkom Petre Kurtele) pod naslovom Loptice 2016. gledali u kazalištu „Komedija“. Parove u „pozama“ čine Katarina Baban i Borko Perić te Petra Kurtela i Filip Detelić, a u svakoj od priča pratimo neku, uglavnom netipičnu, muško-žensku „zavrzlamu“.
Da bi se naznačila neočekivanost svake priče, glumci se uoči svakog novog prizora „ušeprtlje“ pa tek kada saznaju koju će priču odigrati (to je malo nespretno smišljeno), zauzmu svoje pozicije. Iako sam napomenula da su odnosi i situacije neobični, autor se na vrlo dobroćudan način poigrava „konvencijama“. Na primjer u prvoj priči, dok se djevojka (Baban) sprema za izlazak, njezin prijatelj (Perić) negoduje nezadovoljan njezinim izgledom jer se bolje od nje razumije u modu i kozmetiku budući da je homoseksualac (!). Nezaobilazna je sprdnja s komesarom Simovićem (Detelić) koji se grčevito drži zadanih vojnih propisa, ali vješto prati priču o zagorskim zaručnicima Romeu i Juliji (dopadljiva, ali malo pretjerana Kurtela). Izvrsna je priča o televizijskoj voditeljici emisije o vremenskoj prognozi (Baban) koja ne preže ni od kakve akcije da bi kao „javna osoba“ bila stalno u medijima jer to traži njezin „važan“ posao (gluha za sve želje svojeg partnera – Perić). U posljednjoj priči, umorni bračni par (Detelić i Kurtela) zgađeno vegetira na rubu tolerancije, a njihov dijalog odlično ocrtava često viđene situacije. U petoj priči, zapravo epilogu, svi su mrtvi, ali i dalje raspravljaju o ljubavi. Mada nisu sve epizode jednako uspješne, tekst je simpatičan, ali prava vrijednost predstave leži u neodoljivom i zaraznom glumačkom entuzijazmu.
Miro Gavran (1961.) doista može biti zadovoljan množinom izvedenih drama u raznim, ali i u vlastitom kazalištu (2002.). Prikaz odnosa između ostarjelog lukavog političara Borisa (Vinko Kraljević) i njegovog mladog naivnog štićenika Petra (Zoran Pribičević) u djelu Glasnogovornik opisanom kao „provokativna politička drama“ Gavran temelji na primjerima iz suvremenog političkog života (dobro poznatim zahvaljujući istraživačkom novinarstvu) koji nikoga više ne iznenađuju niti ne čude (ulizivanje moćnicima, lažni prikazi događaja, protekcija, uljepšani memoari, eliminiranje suparnika i slično) pa mi se drama sadržajno zapravo ne čini „provokativnom“. Zgodan je taj prvotni susret „političke mudrosti“ i „političkih dobrih namjera“, mada je od samog početka jasno da mladiću ništa nije sporno u činjenici da se na majčin telefonski poziv za njega zauzima očev prijatelj zato jer je on „dobar dečko“.
Autor duhovito barata stereotipima i mada ne saznajemo ništa novo, drama se vješto „probija“ prema nekom naslućenom vrhu do kojeg ne dolazi jer se na otprilike dvije trećine izvedbe nedvojbeno naslućuje povod zašto Boris zdušno pomaže Petru. Ta sentimentalna epizoda razvodnjava moralni sukob i njihov raskid pa predstava ne završava u očekivanom pravedničkom gnjevu, nego u patetici („praštanju i milosrđu“). Ne bi to bila zamjerka da se uporište očituje u tekstu ili u interpretaciji. Nerijetko sam se pitala, razgovaraju li likovi međusobno ili s nama, publikom i zašto govore tako sporo (što kod Kraljevića čak funkcionira). Takvim načinom spuštaju izvedbenu tenziju čemu dodatno doprinose glazba (Filip Gjud) i zatamnjenje pri svakoj promjeni prizora. Kako se radi o pripovjedačkoj drami čija je poanta izgovorena rečenica bez obzira je li u dnevnoj ili radnoj sobi, relativno velika scenografija (Jakov Gavran) zapravo nije nužna.
Predstava 4 poze svojom lepršavošću i glumačkim veseljem svakako je dobrodošla u ovim tmurnim vremenima pa joj se može „oprostiti“ po neka nezgrapnost. S druge strane, drama Glasnogovornik je sadržajno i stilski puno ambicioznije zamišljena i šteta da je izvedba nije solidnije obilježila.