HNK OSIJEK I HNK IVANA PL. ZAJCA: "ARLECCHINO" I "GIANNI SCHICCHI"
Jesu li dovoljna htijenja?
Svakako je zanimljivo uspoređivati operne ansamble dviju nacionalnih kazališta, ali to se gostovanjima moglo postići na jednostavniji način
Objavljeno: 5.26.2022 12:24:12 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Gianni Schicchi" / Kristijan Cimer

 

Koliko god mi je draga ideja o suradnji pet hrvatskih nacionalnih kazališta (iz Osijeka, Rijeke, Splita, Varaždina i Zagreba) toliko se čudim ushitu najave K-HNK (Konzorcij Hrvatskih narodnih kazališta) jer se o takvoj suradnji (tada još bez varaždinskog HNK) govori već više od pola stoljeća. Zadnji opis dobrobiti ovog udruživanja bio je uoči osječke premjere „dviju urnebesno komičnih opera u jednoj večeri“, opera Arlecchino Feruccia Busonija u režiji Marina Blaževića i Gianni Schicchi Giacoma Puccinija u režiji Fabrizija Melana, pod ravnanjem Stjepana Vugera, nastalih u suradnji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i HNK Osijek (28. 4. 2022., gotovo mjesec i pol nakon riječke premijere). Iako su intendanti vrlo zdušno tumačili prednosti (u koje ne sumnjam) razmjene predstava i novih pretplatničkih ciklusa (na radost publike), ukazujući na zajedničko financiranje, umrežavanje pa i povezivanje s manjim kazalištima, nisam sasvim sigurna koliko  mi je predstava spomenutih opernih jednočinki to potvrdila.

Budući da postoji „riječka“ i „osječka“ podjela (uz izuzetak članova Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca koji nastupaju u obje izvedbe u dvojnim ulogama Arlecchino i Annunziata), predstavama je zajednička scenografija koja se gradi u prvoj i koristi u drugoj operi (Alan Vukelić / Paola Lugarić) i kostimi (Sandra Dekanić / Manuela Paldain Šabanović), izvedbe su nezavisne i osim na premijernim izvedbama, kada su, kako sam naknadno saznala, dvije večeri za redom pjevali pjevači iz oba kazališta (što nigdje nije bilo naznačeno!), nije bilo jasne veze. Ujedno se pitam bi li u drugačijoj situaciji osječko kazalište, za svoj prilično tradicionalni operni repertoar, doista odabralo baš ove dvije talijanske opere?! 

Busonijeva (1866.-1924.) opera govori o Harlekinu koji svoju suprugu Colombinu (Kristina Owais) vara s krojačevom (Leon Košavić) suprugom (Giulio Settimo i Serena Ferraiuolo) pa Harlekin smišlja prevaru kako bi odalečio krojača od njegove supruge. Istovremeno se  Colombini udvara Leandro (Jorge Puerta) a svemu svjedoče svećenik (Robert Adamček) i liječnik (Miloš Milojević). Glavni likovi i zaplet oslanjaju se na komediju dell'arte pa su kostimi sastavljeni od dviju polovica koje asociraju na „normalni“ i „kazališni“ život. Tijekom trajanja izvedbe binski radnici grade scenografiju (kada se umore, prisjednu i pojedu gablec ili marendu) i njihove su aktivnosti jednako žive kao i one opernih protagonista (a povremeno pretrčavaju i likovi iz sljedeće opere), pa ako uz to naznačim da je ova glazba teže prijemčiva manje izvježbanom uhu i da se mora uložiti dodatni napor pri čitanju prijevoda i „hvatanja“ tko je kome što i zašto tko što čini, onda bih citirala svojeg susjeda u gledalištu: „Ovo je malo konfuzno“.

Neskloni eksperimentu, brojni su gledatelji napustili gledalište pa su propustili puno dopadljiviju operu o lukavom Gianniju Schicchiju (Dalibor Hanzalek) koji izigra pohlepnu obitelj preminulog Buosa Donatija dodijelivši sebi najbolji dio pokojnikove ostavštine i tako omogući svojoj kćeri Lauretti (Ivana Medić) da se uda za voljenog Rinuccija (Matej Predojević Petrić). Sve se zbiva u Donatijevoj sobi izgrađenoj za vrijeme prethodne opere pa se predstava odvijala na tradicionalan, gotovo staromodan način koji je itekako godio, jer je furiozna strka u prethodnoj izvedbi bila prilično naporna. U ovoj su predstavi odnosi i zbivanja sasvim jasni, Puccinijeva je glazba očekivano melodiozna, a među vrlo dobrim solistima (Hanzalek, Zita Kalmar, Predojević Petrić) izdvojila bih sjajnu Ivanu Medić i već ranije uočenog Miloša Milojevića, pa ako se već željelo publiku „podučiti“ manje poznatom skladatelju, trebao se zamijeniti redoslijed opera.

Svakako je zanimljivo uspoređivati operne ansamble dviju nacionalnih kazališta, ali to se gostovanjima moglo postići na jednostavniji način. Ovako je prilično jasno tko je odabrao repertoar i jako sam znatiželjna kakvi su zaključci nakon ovih izvedbi jer su predstavu prozvali „pilot projektom“ novog K-HNK.