U napornim vremenima pokušavamo sami sebi pomoći na različite načine, a meni se gledanje vedrih predstava (barem povremeno) čini kao jedan od načina. Moja se želja čudom poklopila s repertoarom nekoliko zagrebačkih kazališta (ako nema slučaja, možda postoje čuda?!) pa sam unutar dva tjedna imala priliku vidjeti čak četiri „smiješne“ predstave: Šund naš svagdašnji autora i redatelja Roberta Krajinovića (Klub kazališta Komedija, 3.3.), Kajbare Mladena Medaka  Gage (Histrionski dom, 10.3.), Dvostruki aksl autora i redatelja Dražena Šivaka (Kazalište Grupa i Teatar &TD, 14.3.) i Realisti Jure Karasa u režiji Matka Raguža (Teatar Exit, 17.3.2022.).

Radnja Šunda smještena je u televizijski studio u kojem voditeljica Lana Pišček (Monika Mihajlović) ugošćuje „važne“ osobe poput načelnika Općine Donja Guzina i saborskog zastupnika Ljubu Krtolu (Robert Krajinović), čudnog estradnog djelatnika  Teletabu (Adam Končić), influencerice i osrednjih pjevača (Krajinović, Končić) ili kako navodi autor  Krajinović: „Tekst predstave je nastao kao posljedica istraživanja dugogodišnjeg medijskog terora senzacionalističkih televizija sa svojim ispraznim i trivijalnim sadržajima prepunih bestijalnih likova bez znanja i zvanja, bolesno ambicioznih antitalenata koji nas maltretiraju svojim zavijanjem, raznih wannabe estradnih umjetnica, paušalnih komentatora i modnih sveznadara, polusvijeta koji se bogati na račun nasilne popularnosti u raznim žutim medijima, a sve uz blagoslov širokih narodnih masa.“

Osim što je vrlo pomno proučio i nabrojao širok raspon gostiju i tema, Krajinović je jasno prepoznao povod takvih zatupljujućih programa, a to su televizijski gledatelji. Oni isti, koji će se smijati glumačkim nastupima (osobito je komičan Krtolin „prijevod“ Teletabovog  znakovnog jezika) i odobravati duhovite voditeljičine opaske, ali će iznova sjesti ispred svojih televizora i uživati/zgražati se nad programima. Predstava Šund naš svagdašnji oponaša kolažnu televizijsku emisiju i imenima parodira popularne osobe, a sličnost seže do predugih nastupa pojedinih likova (što zbog drugačijeg, kazališnog medija, ne bi bilo naodmet skratiti). Kao ogledni primjer „šunda, kiča i jeftine zabave koji nas svakodnevno okružuju“, predstava smijehom i glazbom (Marko Vukes) upozorava na ono što nam se, uz našu privolu, događa. No, ako/kada bi se ljudi zamislili…

Iz naslova predstave Mladena Medaka-Gage  Kajbare - zaglazbancije i politikancije prepoznaje se kabaretska forma uz naznake stand up nastupa na kajkavskom dijalektu/jeziku što ovaj izuzetno duhovit kantautor odlično izvodi. Na scenu  je došao natovaren sredstvima i pomagalima za čišćenje jer je on tu (iz Kulturno umjetničko radničkog centra, KURC-a ) kao zamjena za onoga tko je doista trebao nastupiti. Dok grmi protiv ne-kajkavaca (naročito Dalmatinaca i Hercegovaca s napomenom da niti jednog kajkavca nije bilo u Remetincu dok nas „Horvat nije spasio“), sa šefom (Hercegovancem) snishodljivo razgovara telefonom, a čim ovaj prekine vezu, on se „okuraži“. Među njegovim pričama ima onih iz JNA (tek kao ilustracija), iz doba socijalizma (moći će ih dopuniti novim najavama redukcija struje), o čistačicama u Borosanama i o političarima („Država s poteškoćama u razvoju i političari s posebnim potrebama“), a vicevi o nacionalnim manjinama (nekorektni!), sprdnja na „hitove“ (za Festival u Pitomači pišu se pjesme u kojima „ženska otide, Drava teče, a on jafče“) i sijaset dosjetki prekidani su odličnim pjevanjem. Spomenuta predstava je puno desetljeće na Gaginom repertoaru i sudeći prema reakciji (vjerne) publike, ne čudi da je uvrštena u stalni repertoar Histrionskog doma.

Dražen Šivak (1974.; intervju povodom predstave pročitajte ovdje) i Mladen Vasary (1954.) u predstavu čiji je naslov Dvostruki aksl zbunio mnoge jer se, manjkavog iskustva, nisu sjetili sportskog rječnika (niti Milke Babović i njezinih prijenosa umjetničkog klizanja) iako se spomenuti izraz (preuzet od čuvenog klizača Axela Paulsena) koristi i prilikom društveno-političkih perturbacija, unose „štoseve“ (dramaturginja Nikolina Bogdanović, koreografkinja Ana Kreitmeyer, skladatelj Damir Šimunović, kostimografkinja Petra Pavičić) temeljene na klauneriji i cirkuskim rekvizitima,  starinskim pjesmama praćenim smiješnim glazbalima, gegu i  pričanju viceva. Najavljeni kao zabavljački dvojac, njih dvojica daju dovoljno prostora i vremena jedan drugome prilikom izvedbe i pripovijedanja (a priča o Perici i poruci doista traje), pa ako nekome to nije zabavno, onda ga možda može razgaliti  vesela pjesmica iz Tijardovićeve operete Kraljica lopte: „To nenji knedla a palačinka….“

„Bili smo ništa, bit ćemo još manje…“ odzvanjaju depresivni stihovi na melodiju najpoznatije svjetske radničke pjesme Internacionale u izvedbi glumaca okupljenih u kabaretskoj predstavi Realisti kojom se prikazuju pojave u „kaotičnoj realnosti i apsurdnostima vremena u kojem živimo“, kako piše u kazališnom letku. Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Jurčić i Fabijan Komljenović u parovima ili zajedno izvode scene zapisane u Karasovom tekstu, koje je za potrebe lokalne sredine prilagodio Matko Raguž. Redaju se prizori bliski ljudima iz sličnih životnih sredina pa, usprkos smijehu, pomalo su zastrašujući primjeri erupcije obiteljskog nasilja pri nestanku interneta, opisi ljetovanja koji u nadmetanju prelaze u grotesku, komentari na račun emigranata, nesklonost mladih ljudi da napuste udobnosti obiteljskog doma, „poslovice“ s morbidnom poantom i najupečatljivije od svega: strahote koje čekaju ljude koji ne recikliraju. Šteta da se nisu dodale priče o cjepivima… Zbog „zgusnutosti“ scena na pozornici predstava u prvi mah djeluje pretjerano, ali s malim odmakom  postaje jasno da je gotovo preslikana stvarnost.

Iako je Nika Ivančić izvrsna u svojim preobražajima izgleda i glasa, dvije epizode o susjedima djeluju u danom kontekstu suvišno i komotno bi ih se moglo izostaviti. Završna izvedba dobro poznate radničke (i ratničke)  pjesme Bella ciao u kojoj petero mladih ljudi uz harmoničicu pjevaju „Lijepa čao….“ najavljujući ekonomsku emigraciju, doista sleđuje osmijeh. Ekipa darovitih mladih glumaca i omiljena kazališna estetika Teatra Exit nesumnjivo će i ovoj predstavi priskrbiti simpatije mlade publike. Ja malčice rogoborim.