Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.
Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.
Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom je gostovalo na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.
Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.
Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).
Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.
Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.
Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!