Predstava Posudi mi tenora (Lend me a Tenor, 1986.) američkog dramaturga Kena Ludwiga (1950.) koju je 2010. na scenu Zagrebačkog gradskog kazališta „Komedija“ postavio redatelj Marko Juraga, dobila je izvedbom drugog Ludwigovog djela u istom kazalištu,komedijom Ludnica s tenorima (A Comedy of Tenors,2015.) u režiji Nine Kleflin (prevoditeljice i dramaturginje predstave) svojevrstan nastavak jer se u njoj autor nastavlja baviti sudbinom nekih likova iz prethodne komedije (9.4.2022.).
Poput svih farsi i Ludnica s tenorima je krcata jurnjavama (čak padom kroz prozor), zabunama i zamjenama identiteta, ljubakanjima i svađama, preokretima i posve neočekivanim rješenjima. Iako je radnja smještena u luksuzni pariški hotel 1936. godine, likove poput producenta Saundersa, njegovog asistenta Maxa ili opernog pjevača Tita Merellija i suprugu mu Mariu poznajemo iz prve „tenorske“ komedije.
Glavna tema ove komedije je veličanstveni koncert na kojem će nastupiti tri tenora, pa se producent Henry Saunders (Filip Juričić) i njegov asistent Max, ujedno zet i „friški“ tenor (Ronald Žlabur), trude da ništa ne pođe po zlu – dakako, uzaludno. Glavna prepreka mirnim pripremama koncerta jest samodopadnost slavnog pjevača Tita Merellija (Damir Lončar) i njegova netrpeljivost prema mladom tenoru Carlu Nucciju (Filip Hozjak). Odbojnost podupire pogrešna pretpostavka da je mladić ljubavnik njegove supruge Marije (Jasna Palić Picukarić),iako za razliku od njega, publika zna da je mladi tenor par s njegovom kćeri Mimi (Dea Presečki). Kada se cijeloj zbrci još pridruži Merellijeva nekadašnja simpatija, ukrajinska (u originalu ruska!)operna diva Tatiana Bytckova (Nina Kaić Madić) i hotelski poslužitelj lijepog glasa Beppo izgledom sličan Titu Merelliju (Damir Lončar), nevjerojatan je sretan završetak. Na kraju su se na koncertu sakupila čak četiri tenora i jedna sopranistica!
Scenograf Osman Arslanagić poznat je po svojim bogatim i raskošnim scenografijama pa to nije izostalo niti u prikazu luksuznog hotela, mada se pitam ne bi li manje napadne boje izazvale bolji dojam. U završnoj sceni izvrsno je osmišljena pozornica na stadionu (pjevače gledamo s leđa) u čijem zaleđu (nama nadomak) Max telefonira svojoj trudnoj ženi. Kostimi Sare Lovrić Caparin koji puta ne slijede logiku prikazane situacije, mada su neka rješenja dopadljiva.
Agresivnim nastupom i prostačkim rječnikom Filip Juričić odlično dočarava izbezumljenog producenta, ali kako njegovo divljanje i živciranje traje cijelo vrijeme bez ikakvih promjena (gotovo tri sata), prestaje biti uvjerljivo i postaje monotono. Na samom početku takav način izgleda izvrsno, a staloženi Ronald Žlabur kao njegov pomoćnik Max čini dobar kontrast, pa je šteta da se taj odnos nije intenzivnije razradio. Mada sam već prije imala prilike slušati pjevača Filipa Hozjaka, imam dojam da je glumački uznapredovao i da, za razliku od nekih drugih mladih jednako izvrsnih pjevača, ima vrlo dobar osjećaj za scensko kretanje (Dejan Jakovljević). Damir Lončar igrao je glumački, pjevački i tjelesno vrlo zahtjevnu/e ulogu/e pa sam imala dojam da je povremeno posustajao, a to se sa „štrihanjem“ teksta vjerojatno moglo izbjeći.
Da je predstava kraća i manje bučna, smatram da bi bila bolja i zanimljivija jer su, iako predvidive, peripetije zabavne, a glumci dorasli izazovima.