SK KEREMPUH: "HAPPY END"
Na slovo, na slovo „s“
Teško mi je dokučiti što se htjelo postići ovom dramaturško-redateljskom zbrkom. Znam da se o ukusima ne raspravlja, ali za razliku od brojnih predstava koje su se u zadnje vrijeme otkazale, ova se, nažalost, održala
Objavljeno: 10.5.2022. 13:26:22
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Happy End" / Jelena Janković

 

Na sceni Satiričkog kazališta „Kerempuh“ u predstavi Happy End (ili Putovanje kroz maštu Mašinu) prema ideji, konceptu i tekstu redatelja Nikole Zavišića i dramaturginje Dore Golub našli su se zajedno pojmovi početnog  slova „s“ poput  sreće,  smisla i sprdnje, ali i poneki neprimjeren uljudnom tekstu (22.4.2022.). U istom je kazalištu prije godinu dana izvedena predstava Teorija zavjere (dramaturzi Marin Lisjak i Filip Jurjević, redateljica Marina Pejnović), početkom ove sezone Darian, hrvatski kralj samopomoći (dramaturginja Dina Vukelić, redatelj Krešimir Dolenčić) koje s prvom spajaju isto kazalište, vrlo slično „zabavljačko“ ozračje i dob dramaturga  (rođeni 1994. i 1990).

Predstava koja vodi „sretnom kraju“ trebala se baviti Šteficom Cvek (iz romana Dubravke Ugrešić) i njezinom žudnjom za ljubavlju, ali se očekivana junakinja naglo i nenadano preobratila u maštovitu Mašu (Mia Anočić-Valentić) s istim problemima. Nije sasvim jasno zašto je došlo do promjene, ali ono što se događa „novopečenoj“ (iz publike „slučajno“ odabranoj) Maši nastaje zahvaljujući Luxu (Josip Brakus) koji podsjeća na Mefista (Luciferovog  posrednika) pa Mašine maštarije na pozornicu dovode razne likove poput Colina Firtha kojeg priželjkuje filmska Bridget Jones, muškarca iz  ekranizirane  verzije Štefice Cvek (mlaka pohrvaćena  scena iz Grlićevog filma u kojoj „Trokrilni“ najavljuje vrhunski seks) ili grotesknog Zeca (Ozren Opačić u sve tri uloge) iz priče o Alisi (iz Zemlje čudesa).

Ako bi spomenute asocijacije trebale prikazivati Mašin karakter, onda pokušavam naći razloge za gomilanje citata iz književnosti (Maša očekivano želi poći u Moskvu!), scena iz žanrovski različitih filmova (pa i japanskog horora), zafrkancija u vidu šlagera (Willem Miličević, Melita Lovričević) u manje ili više uspjelim pjevačkim nastupima (čemu „bubice“?), dosjetki (ne baš duhovitih) vezanih uz analizu riječi, primjenu tehnologije ili dnevnu politiku („Sve je bolje od generala“).

Uz nabrojene  glumce, još su nastupili (svatko u više uloga) Josipa Anković, Anita Matić Delić ( uz „psihodelične“ projekcije Filipa D. Mikića) i Dražen Čuček čije dobro pjevanje i uspješna vožnja na hoverboardu ipak nisu mogli nadvladati bezidejnost njegova četiri lika. Uz to, čini mi se da upravo njegovi kostimi (Marita Ćopo) sjajno prikazuju razinu onoga čime se bavi predstava (Maša: „Ja ne znam što se događa“). Usput, sumnjam da bilo tko od glumaca nad svojim kostimima  grca od sreće, uključujući binske tehničare. Na glumce se „natovarilo“ breme čudno definiranih zahtjeva pa bih njihove izvedbe slikovito opisala kao: malo pričam, malo pjevam, malo jurcam uokolo. U konačnici, nitko  nije uspio osamostaliti zadani lik, pa čak niti Josip Brakus, najbolji među njima.

Teško mi je dokučiti što se htjelo postići ovom dramaturško-redateljskom zbrkom?! Znam da se o ukusima ne raspravlja (mada bi trebalo!), ali za razliku od brojnih predstava koje su se u zadnje vrijeme otkazale, ova se, nažalost, održala.