Susret francuskih pjesnika Paula Verlainea (1844.-1896.) i Arthura Rimbauda (1854.-1891.), pjesničkih inovatora i začetnika simbolizma, pokazao se za njih fatalnim jer ih je iz društveno prihvatljivog načina života nepovratno gurnuo u boemski svijet. Rimbaud je mladalačkim poletom i neobičnim stihovima posve opčinio desetljeće starijeg Verlainea, pa ovaj ostavlja obitelj prepuštajući se alkoholu, drogi i – poeziji.
Želeći biti stalno zajedno, njih dvojica napuštaju Pariz i odlaze u „pustolovnu skitnju po Belgiji i Engleskoj“ (Vesna Kosec-Torjanac), a njihova dvogodišnja veza završava ranjavanjem Rimbauda i Verlaineovim odlaskom u zatvor. U to je doba vrlo popularan bio apsint, žestoko alkoholno piće (čak do 74% alkohola) nastalo od pelina, anisa i komorača, koje je zbog intenzivne zelene boje prozvano „zelenom vilom“, a doba dana (oko 17.00) kada su ga umjetnici pojačano pili zvalo se „smaragdna ura“ (kasnije ga vlast zabranjuje, sumnjajući da izaziva halucinacije, što se pokazalo netočnim, jer su takva stanja svijesti nastajala zbog kombinacije visokog postotka alkohola i hašiša).
Mada su oba pjesnika intenzivno stvarala i prije sudbonosnog susreta, druženje ih je nesumnjivo nadahnjivalo. Nakon prekida veze, Rimbaud prestaje pisati i putuje po egzotičnim krajevima, dok Verlaine nastavlja s boemskim životom, objavljuje pjesme i podučava engleski jezik. Iako je njihova poezija ostavila duboki i trajni trag u zapadnoeuropskom pjesništvu, britanskom dramatičaru Christopheru Hamptonu (1946.) bila je zanimljivija njihova ljubavna veza predočena u drami Potpuna pomrčina (1967.) koju je u prijevodu Ande Bukvić Pažin redateljica Ksenije Krčar postavila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu (19.3.2022.).
Marinko Prga i Nikša Eldan u ulogama Verlainea i Rimbauda podsjećaju na odnos između izgubljene duše i demona: iako je u zrelom pjesniku tinjalo jako nezadovoljstvo protiv punca, ljupke supruge i smirenog života, odlazak u novi život ostvaruje tek pod utjecajem strastvenog mladića. Njih dvojica dijele svjetonazor i bliska pjesnička stremljenja, ali dok Verlaine neprestance dvoji oko svojih odluka, Rimbaud se lakomisleno prepušta svemu što ga uzbuđuje, a to dovodi do burnih prepirki među njima. Na tom je tragu Nikša Eldan u ulozi Rimbauda sušta dinamika dok je Marinko Prga u prikazu Verlainea prigušeni sljedbenik, što dvojica glumaca izuzetno precizno prikazuju.
Ljiljana Bogojević, Zdenko Brlek i Filip Eldan glume po nekoliko uloga i dočaravaju okruženje dvojice pjesnika za koje ovi uglavnom ne mare. Katarina Arbanas je lik Veralaineove trudne supruge oblikovala vrlo uvjerljivo, a bez zamjerke su i njezine uloge krčmarice i Rimbaudove sestre. Vrlo je zanimljiva glazba (Vid Novak Kralj) kojom se „dijele“ pojedine scene, a kostimi Žarke Krpan sjajno ističu karaktere i epohu. Nažalost, scenografija (Leo Vukelić) nije logična jer početna pozadinska slika šume, osim u prvoj sceni s vrtnim namještajem, kasnije nema smisla – posebno ne kada se putem visećih fotografija dočarava unutrašnjost gradskih kavana (pri čemu ni video projekcije Damira Chytila ne dolaze do izražaja). Osim toga, namještaj je glomazan (erotski odnos bio bi prepoznatljiv i bez kreveta, pjesme ne moraju nastajati za pisaćim stolom) pa binski radnici nepotrebno cirkuliraju „kradući“ predstavi vrijeme, ritam i kontinuitet.
Bizarna (istinita) priča ostvarena je s uigranom i pouzdanom glumačkom ekipom čime je, i u nedostatku ozbiljnijih režijskih zahvata, ostvarena gledljiva i dopadljiva predstava, što je postala prava rijetkost u većini hrvatskih kazališta.