Nedavno sam imala priliku vidjeti dvije predstave rađene za gledatelje dječje dob, a to su lektira Divlji konj Božidara Prosenjaka u dramatizaciji i režiji Tamare Kučinović (Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 16.3.2022.) i I Cyrano i djevojčica koju je, potaknut poznatom dramom Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda, napisao, adaptirao i režirao suvremeni argentinski autor Guillermo Baldo za zagrebački Teatar Poco Loco i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka (Centar mladih Ribnjak, Zagreb, 18.3.2022.).
Roman Divlji konj na alegorijski način prati pravila koja, više ili manje voljno, mora prihvatiti konj prilikom odrastanja kako bi opstao u stadu, na farmi ili u opasnim uvjetima. Ključni lik u životu konja je Gospodar, a njegovo djelovanje varira od blagog i ljubaznog do krutog (ali uvijek za dobrobit Divljeg konja) što realistički sadržaj prožima filozofskim i religioznim ozračjem. Dakako, predstava ne prepričava sva zbivanja, nego prikazuje one događaje koji su „obilježili“ razigrano ždrijebe i pretvorili ga u iskusnog, čak mudrog konja. Sugestivan prikaz polja (Davor Molnar) nije samo mjesto zbivanja, već i naznaka prostranstva i slobode u kojima borave razigrani (naknadno ukroćeni) konji, dok odjeća (Zdenka Lacina Pitlik) pokazuje njihovu raznolikost, što doprinosi izuzetnoj vizualnosti ove predstave. Atmosferu izvedbe naglašavaju koreografirano kretanje (Maja Huber, Tamara Kučinović), sugestivna glazba (Petar Eldan) i poznati napjevi izvođeni na pozornici.
Raskošnom kosom i neiscrpnom energijom, Gordan Marijanović vrlo uvjerljivo dočarava lik Divljeg konja, bez obzira juri li poljima ili se nježno mazi sa Zvijezdom (Ivana Vukićević). Scena u kojoj vukovi proždiru njegovog tatu (Đorđe Dukić) prikazana je „trganjem“ odjeće i pripada među najupečatljivije prizore u predstavi. Odnosi između Divljeg konja i ostatka krda (mama – Aleksandra Colarić, Sivka – Kristina Kovačević, Šarac – Srđan Kovačević, Nera – Tena Milić Ljubić, ostali konji – Hana Havelka, Lucija Hrsan i Marlena Mršić, članice Baletnog studija) jasni su zahvaljujući prisutnom pripovjedaču – Gospodaru (Areta Ćurković) koji je djelomice Glas iz polumraka, a djelomice Lik čiji dolazak na vidjelo/scenu Divljem konju u pravilu donosi bolno iskustvo. Teško je reći bi li Glas bez Lika bio bolje rješenje i ne bi li se drugačijom dramaturgijom jasnije istaknula ideja (i emocija) predstave?! Umjesto mojeg srca, predstava je pogodila samo moje oči.
Djevojčica koja je bila Cyrano originalni je naslov Baldove drame o Valentini i Roxi, djevojčicama koje su prijateljevale i koje su, zahvaljujući zamjeni identiteta, putem pisama uspostavile emotivni odnos. U našoj inačici, djevojčica Jela (Zrinka Kušević) dobiva pismo od svoje nove prijateljice Roxane (Maja Katić) u kojoj joj ona izražava simpatije misleći da se radi o dječaku (Jela se odjenula kao dječak i stidjela se to priznati). Kao što je dugonosi (ružni?) i pametni Cyrano lijepoj Roxani (u koju je zaljubljen) pisao pisma u ime zgodnog i praznoglavog Christiana (u kojeg je ona zaljubljena) jer sebe nije smatrao vrijednim ljubavi, tako je i Jela pisala Roxani pisma krijući se pod imenom svojega (nepostojećeg) bratića. Tema ljubavi između dviju djevojčica (jer na kraju saznajemo da je Roxana cijelo vrijem znala da se dopisuje s Jelom) na decentni način ukazuje na osjećaje koji se rađaju izvan „zadanih“ okvira rodnih pripadnosti.
Predstava se uvrštava među dječje LGBTQ teme, no ja mislim da je to prvenstveno krasna priča o ljubavi. U dječjoj su dobi osjećaji nerijetko usmjereni na osobu bez obzira na njezinu spolnu pripadnost jer se ljubav/privrženost ne mora nužno vezati uz erotiku. Scenografiju čine kućice napravljene od kartonskih kutija (Agostina Barbarini/G. Baldo) osvijetljene iznutra (Daniel Maluf), a na tragu bež boje kartona je i odjeća (Yanina Pastor), hlače za Jelu i suknja za Roxanu (bijele majice su primjerenog „muškog“ i „ženskog“ kroja). Jela je glavna pripovjedačica, dok joj Roxana sviranjem na gitari (Lusiana Lipchak / Franco Dalalmore) ponekada odgovara, a ponekada ističe ugođaj. Kušević i Katić su iskusne pripovjedačice („malo lude“) i predstava, puna šarma, teče bez zastoja, ali se pitam, koji je uzrast u našoj sredini spreman za ovakvu predstavu?!
Uživam u dječjim predstavama, posebno kada autori razmiču pretpostavljene granice i „drmaju“ stereotipima (ne mislim pri tome na „brljanje“ po bajkama pa recimo, vuk ne želi pojesti Crvenkapicu!) jer se dobrim kazališnim predstavama možda najlakše prodire do uma i srca. Pametan odrastao čovjek prvo je bio pametno dijete. Valjda.