Iako plesne predstave Žohari Stanislawa Witkiewicza u režiji Marija Kovača, koreografiji Branka Bankovića i izvedbi Studija za suvremeni ples (24.3.) i Civilizacija smeća autorice Katarine Đurđević i UPPU „Puls“ (5.4.2022.) nemaju ni sadržajnih ni izvedbenih sličnosti, zbog toga što urbani život „povezuje“ spomenute insekte i otpad te činjenice da su obje predstave izvedene u Zagrebačkom plesnom centru, odlučila sam oba osvrta „udomiti“ pod istim naslovom.
Poljski slikar i književnik Stanislaw Ignacy Witkiewicz (1885.-1939.) napisao je u dobi od osam godina kratki dramski tekst Žohari u kojem je, pod utjecajem Shakespearea, prikazao kako nekakvi čudni insekti, po svemu sudeći žohari, opsjedaju kraljevstvo. Odjevene u kombinezone „maskirnih“ boja (Ana Mikulić) i ukroćenih kosa, ratnice-čuvarice (Dina Ekštajn, Ana Mrak, Martina Tomić, Ida Jolić) pomno prate zbivanja na rubu svojeg teritorija pri čemu se naizmjence kotrljaju, pužu ili prikradaju. U trenutku kada su uočile sumnjiva kretanja, uz panične povike „žo-ha-ri“ počinju pripremati obranu: dok neprijatelji, teledirigirani kukcoliki roboti (Vedran Relja) nadiru kroz vrata, one strateški raspoređuju svoje snage.
Zaraćene strane u predstavi razdvojene su na tehnološku i ljudsku komponentu što nije samo kazališna dosjetka već i prepoznatljiva životna pojava. Često smo nedobrovoljni svjedoci sukoba (ratnog) između ljudi i tehnike ili onih (naoko) manje dramatičnih odnosa između virtualnog okruženja i stvarnog svijeta, onoga što nam je poznato i nečega potpuno nepoznatog, onoga uglavnom prihvatljivog i nečega duboko zastrašujućeg. Zahvaljujući duhovitoj koreografiji, sjajnoj glazbi (Tomislav Babić), dobro korištenom svjetlu (Marino Frankola) i beskompromisnoj predanosti mladih plesačica, predstava Žohari je zabavna i suvremena, jednako bliska djeci i odraslima (jer kako tvrde psiholozi, u svim odraslima čuči ili barem spava zaigrano dijete) o čemu nedvosmisleno kazuje i plakat s izvrsnim crtežom Vitje Telalovića.
Suprotno dinamici predstave Žohari, predstava Civilizacija smeća djeluje pomalo kontemplativna i to već od uvodne scene u predvorju dok čekamo rezultate meškoljenja ispod hrpe smeća (točno je takva pred mojim neboderom). Nakon što smo ušli u dvoranu kroz zavjesu od raznovrsnog plastičnog otpada, pred nama se pojavljuju članice Zagrebačkog plesnog ansambla (Sintija Kučić, Andreja Jandrić, Petra Valentić) odjevene u poetske florealne kostime (Zdravko Kolić, Ania Design). Na početku svaka od njih je sama i polako obilazi scenu da bi postupno postale zajednica povezana identičnim pokretima, izvrsnom glazbom na tragu jazza (Robert Nappholz / Audio studio Debelji) i glasom Lucije Šerbedžije koja govori pjesme švedskog pjesnika i dobitnika Nobelove nagrade (2011.) Tomasa Transtroemera (1931.-2015.). Kada smo se već prepustili ugodi, uz obilje dima u dvoranu ulazi performer(ica) Colinda Evangelista (House of Flamingo) u prekrasnoj haljini izrađenoj od – otpada. Suprotnost između otpadnog materijala i dopadljive haljine, dvojnost između visoke, mršave figure i lijepog lica osobe upitnog identiteta i neočekivani preokret iz opuštajućeg dijela u iznenađujući iskorak pri kraju čini ovu predstavu poprilično uzbudljivom.
I na kraju, ispravak početnog „krivog navoda“: osim istog mjesta izvedbe i asocijacije potaknute naslovima, ove dvije predstave povezuje i neočekivani završetak.