ZKM: "BRAĆA KARAMAZOVI"
Glasnogovornik „karamazovštine“
Iako su me predstave 'Braća Karamazovi' potaknule da se iznova prihvatim čitanja Dostojevskog, nisam sigurna da su mi podarile novu vizuru
Objavljeno: 4.25.2022 12:37:41 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Braća Karamazovi" / Marko Ercegović

 

Davno, dok je redatelj Oliver Frljić (1976.) još redovito hodao zagrebačkim pločnicima, pitala sam ga kada će se odmaknuti od političkih predstava i okrenuti „čistom“ kazalištu, a on mi je bez imalo krzmanja odgovorio da je sve oko nas kazalište! Te sam se izjave, na tragu Shakespeareovog svjetonazora,  prisjetila potaknuta zadnjim Frljićevim radom u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstavu Braća Karamazovi („prema romanima F. M. Dostojevskog“) dramaturginja Nina Gojić i on su razdvojili u dvije izvedbe dvije večeri za redom pa se ona obilježena podnaslovom Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu bavi sukobom Fjodora Pavloviča Karamazova sa sinovima, dok druga, uz podnaslov Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način prati siromašnu obitelj Snegirev  (podnaslovi zajedno čine početnu rečenicu Tolstojevog  romana Ana Karenjina). Datumi „generalki“ predstave Braća Karamazovi (24.2. i 25.2. 2022.) poklopili su se s napadom Rusije na Ukrajinu, što je Frljića potaknulo da predstavu „obogati“ Putinovim govorom, a u vodstvu ZKM-a izazvalo „nelagodu“ zbog plakata predstave koji prikazuje pravoslavnu crkvu u Zagrebu na čijoj ogradi piše „Ne dirajte Rusiju“ (odlična nehotična ironija!).

Iako autorski tim tvrdi da su predstave neovisne i da se mogu gledati bilo kojim redom, Tolstojev citat ipak sugerira redoslijed. Frljić voli „moćne“ slike i doista je šokantno vidjeti Fjodorove sinove koji upregnuti vuku svojeg pozamašnog oca (Jerko Marčić), promatrati „stareca“ Zosima (Milivoj Beader) dok potpuno gol obilazi pozornicu (u obje predstave) pomažući si invalidskom hodalicom ili strepiti za sigurnost glumaca tokom mahnite vrtnje crkvene konstrukcije na kojoj se nalaze (Igor Pauška). Budući da se predstave razlikuju po pristupu temama (religiji, socijalizmu, obitelji) i likovima (svaki glumac igra u različitim predstavama različite likove, osim Adriana Pezdirca koji je u obje predstave Aljoša/Aleksej Fjodorovič Karamazov), Zdravka Ivandija Kirigin je kostimima naglasila tu razliku, pa dok su Grušenjka (Linda Begonja) i Katerina Ivanovna (Katarina Bistrović Darvaš) odjevene u jednake crvene haljine i jednako počešljane, u drugoj predstavi su „odjevene“ u trikoe „raskošnih oblina“. Također se koriste „štule“  napravljene od „knjiga“ čiji dizajn podsjeća na nekadašnja izdanja ruskih romana. Dok je obitelj Karamazovih obilježena luksuznim (logično) krznenim ovratnicima, ljudi sa „socijalnog dna“ prikazani su kao „dronjavi i musavi“. Vrlo je inspirativan Frljićev izbor glazbe – od sakralnih motiva i nekada omiljenih šlagera do karizmatične pjesme Biće skoro propast sveta iz istoimenog filma (1968.) Aleksandra Petrovića čiji je scenarij nadahnut romanom Bjesovi (kao i predstava posvećena sirotinji) što su za mene bili najupečatljiviji dijelovi obje predstave.

Glumci u ulogama trojice zakonitih sinova, Dmitrij (Ugo Korani), Ivan (Dado Ćosić) i Aleksej (Adrian Pezdirc) precizno su oblikovali karakterne odlike svojih likova pa pred nama defiliraju muškarci koje rese neobuzdani temperament, promišljenost i sklonost vjeri. Redateljeva intervencija jest njihovo  zajedničko ubojstvo oca u što su upleli  i možebitnog četvrtog brata Smerdjakova (Danijel Ljuboja) čime je naglašen duboki animozitet sinova prema ocu. Predstava je protkana nizom odličnih prizora poput odnosa (bez obzira na kontekst) između Hrvojke Begović (u invalidskim kolicima) i Petre Svrtan, monologa Ivana Pašalića kao Kolje Krasotkina, sukoba malog Iljuše (Mateo Videk) s ocem (Jasmin Telalović) i Aljošom Karamazovim, zanimljivog školskog prizora koji izrasta u raspravu (Milica Manojlović), vješanja Smerdjakova nakon istrage (Rok Juričić) ili odličnog skupnog pjevanja s papirnatim maskama ruskih vlastodržaca, da nabrojim teke neke.

 Iako su me predstave potaknule da se iznova prihvatim čitanja Dostojevskog, nisam sigurna da su mi podarile novu vizuru.