Odavno sam svjesna da se originalni dramski tekst razlikuje od teksta izvedbe pa sam nedavno pokušala u zagrebačkim knjižnicama pronaći željene drame. Sa čuđenjem sam otkrila da ih teško mogu naći i da su zamalo bibliofilska izdanja jer  je Dürrenmattovu dramu Poseta stare dame Dragoslav Andrić preveo 1969. („Rad“), a Boško Petrović Kleistovu veselu igru Razbijeni krčag 1951. (Matica srpska Novi sad). Prilično je neshvatljivo zašto hrvatski izdavači ne mare za prijevode važnih tekstova jer sada više nema opravdanja iz doba hrvatskosrpskog jezika kada su srpski prevoditelji (očito marljiviji) prijevodom na srpski jezik „ometali“ licence za prijevod na hrvatski jezik jer se radi o „istom“ jeziku. Budući da gledamo predstave na hrvatskom jeziku, kazališta očito za svoje potrebe prevode odabrane drame, ali nije uvijek lako razabrati dramaturške intervencije (osim ako se ne unose lokalne dosjetke ili dopisivanjem naruši pojedini dio; nekada su kazališta u zasebnim knjižicama tiskala drame sa svojeg repertoara).

Gornju lamentaciju potaknula je predstava Razbijeni vrč Heinricha von Kleista u režiji Lee Anastazije Fleger (Satiričko kazalište „Kerempuh“, 12.3.2022.) u kojoj je dramaturginja Nikolina Rafaj (zajedno s redateljicom Fleger autorica „adaptacije i prijevoda“) ubacila lokalne (zagrebačke i hrvatske) povijesne sličice, a suđenje završila „osvetničkim“ krajem, narušivši Kleistov podrugljiv duh. Kleist (1777.-1811.) je inspiraciju za „veselu igru“ o sucu Adamu i zloupotrebi položaja (ucjena, zavođenje, mito) našao u grafici Jean- Jacques Andrea Le Veaua Sudac ili razbijeni vrč kod prijatelja Johanna Zschokka, a zahvaljujući poznanstvu s Goetheom praizvedba je bila u Weimaru 1808.

U žarištu zbivanja je razbijeni vrč, obiteljska uspomena tužiteljice gospođe Marte (Anita Matić Delić) i sudski proces protiv osumnjičenog mladog Roberta (Filip Detelić), zaručnika Martine kćeri Eve (Mirela Videk Hranjec). Pri istrazi sudac Adam (Marko Makovičić) djeluje konfuzno, što se može pripisati nenadanoj prisutnosti savjetnika Valtera (Hrvoje Kečkeš), a ozljede na glavi, nepotrebne opaske i dvosmislice koje upućuje Evi daju naslutiti prikrivanje neke nepodopštine. Pri tome mu pisar (Matija Šakoronja) nije od pomoći jer u sučevoj grešci vidi svoju šansu za promaknućem. Ponukana  svjedočenjem gospođe Brigite (Mia Anočić-Valentić) o tragovima osobe koja je kroz prozor pobjegla iz sobe u kojoj su bili Eva i vrč, Eva je napokon priznala da je u njezinoj sobi bio sudac Adam (koji ju je snubio grožnjom da će, ako ga odbije, Roberta poslati u vojsku) i da je iskočio kroz prozor zbog neočekivanog dolaska Roberta, pri čemu je razbio vrč. Iako je utvrđen krivac, pravda nije zadovoljena jer Valter Adama smjenjuje, ali ga ne kažnjava. Upravo takav kraj je prava slika pravosuđa i to ne samo literarnog, pa je Rafajin preuređeni završetak (Evina ljutita tirada) više pouka nego pljuska stvarnosti.

Osim glavnih aktera suđenja, na pozornici su Robertov otac (Damir Poljičak) i sluge (Karlo Mlinar, Josipa Anković, Lana Meniga) čije je „živahno“ kretanje uglavnom nepotrebno.   Scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin, Matej Kniewald) ističe  razliku u visinama između sudačkog djela i onog  za stranke i svjedoke čime naglašava nadmoć vlasti, iako jasna razlika nastaje spuštanjem raskošnih lustera i unosom delikatesa („Sve se dogovorimo, a prasetina je još topla“) kada Adam želi udobrovoljiti (podmitit) savjetnika. Odjeća (Tea Bašić Erceg) tek djelomice profilira karaktere, dok  glazba (Ivana Starčević, Marko Levanić) i koreografija (Anja Đurinović) ističu dinamiku, ne doprinoseći ozračju zbivanja. Ne djeluje mi logično da sudac (Makovičić) u svoje ponašanje unosi jednaku dozu infantilnosti usprkos promjenama koje se zbivaju za vrijeme procesa. S druge strane, pronicljiv i iskusni Valter (Kečkeš) svojom smirenošću čini protutežu Adamovoj nervozi, ali njegovo stalno čuđenje zbivanjima u sudnici ipak je naivno. Osim ako autorski tim o sudstvu ne zna nešto što je svima  nama ostalima skriveno.

Kleistovom dobro „ugođenom“ tekstu nisu nužni popravci niti  ishitrena kretanja – autor je bio duboko nesretna osoba, ali se znao narugati ljigavcima.