HNK ZAGREB I UO 21:21, "ZAGRLJAJI"
Iscijeljujuća moć zagrljaja
Iako je tema predstave naglašeno emotivna imala sam dojam da su zagrljaji uzaludni i da ništa ne mogu promijeniti. A u to ne želim povjerovati
Objavljeno: 4.13.2022 8:32:36 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zagrljaji" / Nina Đurđević

 

U nekim sredinama zagrljaj je uobičajeni pozdrav među prijateljima i znancima jer je prisnije nekoga obgrliti rukama nego ljubiti zrak pokraj njegova obraza. Kada su nas zbog pojave zaraze početkom 2020. počeli tjerati na tjelesnu udaljenost (da će to dovesti do dalekosežnih posljedica najavio je i prvotni, tada smo mislili, netočan naziv – „socijalna distanca“ ) počeli smo „muljati“ pa smo se  sastajali po kućama i potajno se grlili. Ako smo imali koga!

Koreografkinja i redateljica Ksenija Zec navodila je u svojim najavama da je autorski projekt Zagrljaji, u suradnji HNK Zagreb i UO 21:21, nastao kao posljedica osobnog bolnog iskustva uzrokovanog (prije korone) nemogućnošću bliskog doticaja s voljenom osobom koja je bolovala i umrla. Njezinu je sudbinu pojava globalne zaraze poistovjetila s kolektivnom sudbinom i tema zagrljaja postala je – mitska.

Uz zanimljivu glazbu Nenada Sinkauza i Alana Sinkauzu i u dramaturškoj obradi Saše Božića dvojica dramskih glumaca (Livio Badurina, Krešimir Mikić) i dvije plesačice (Petra Hrašćanec, Ema Crnić) pokušali su na više razina osvijestiti nužnost zagrljaja u ljudskim životima (Tonska dvorana HNK, 28.2.2022.). Dodatni rekviziti (Igor Ruf) u inače praznoj dvorani gotovo nisu nužni jer presudne scenografske uloge „igraju“ vrata i unutrašnji drveni prozorski kapci uklopljeni u ostalu drvenariju. Tonska dvorana pruža mogućnosti koje se vrlo zanimljivo mogu primijeniti u izvedbu, pa recimo kada Badurina kroz prozor čežnjivo gleda na ulicu, ta „banalna“ scena poprima gotovo simboličnu oznaku. Odličan prizor zbiva se uz vrata koja netko (Badurina) izvana otežano otvara zbog ispruženog tijela (Mikić), ali kada se obojica napokon nađu zajedno, izuzetno dirljivo prikazuju „nespretnost“ u pokušajima da se obgrle.

Prema tekstu u programu, ideja projekta je da „intimna, ali i ritualna grljenja iscjeljuju te se postavlja pitanje kako nedostatak tjelesnog kontakta utječe na potenciranje strahova, tjeskobe i fantazmi“ što pokazuje da je predstava  došla u pravi čas (svi se nadamo obnovi prijašnjeg načina života). Iako je tema predstave naglašeno emotivna (što pokret može itekako dobro dočarati) imala sam dojam da se preda mnom redaju nasumične scene i da su zagrljaji uzaludni, da ništa ne mogu promijeniti. A u to ne želim povjerovati.