Ubrzani životni ritam i narasla površnost sveli su govor na kratice i brzoplete opise, pa su se riječi „genije“ i „genijalno“ našle među onima koje mnogi rado koriste za bombastični prikaz banalnih pojava (i ljudi). Naravno, postoje pojedinci koje bi se bespogovorno moglo uresiti tim terminima, a među njima je nesumnjivo virtuozni violinist Franjo Krežma (1862.- 1881.) koji se rodio u Osijeku, školovao u Zagrebu i Beču, svirao u brojnim europskim gradovima i mlad preminuo u Frankfurt na Majni. Počeo je svirati sa četiri godine i njegov otac, slastičar u osječkoj Tvrđi, nastojao je dječaku osigurati vrhunsko glazbeno obrazovanje (nakon Đure Eisenhuta ide na Konzervatorij u Beču) što se odrazilo na njegov poslovni i obiteljski život. Svjestan sinovog glazbenog dara, otac je inzistirao na svakodnevnom dugotrajnom vježbanju (uz sestru Anku na klaviru) pa iako je dječak uživao u sviranju, nije isključeno da je taj napor bio poguban za njegovo zdravlje.
Veliki kipar Vanja Radauš (1906.- 1975.) u svoj je ciklus Panopticum Croaticum (1959. – 1961.) među šesnaest figura izrađenih u obojenom gipsu (Gliptoteka HAZU) uvrstio i Krežmu. Izlivena u broncu, figura visokog fragilnog mladića s violinom i gudalom u rukama smještena je u Prolazu Vanje Radauša (1967.) u središtu grada Osijeka, ali glazbena kutija postavljena uz nju, već godinama ne emitira njegovu glazbu. Taj nemar prema uspomeni na glazbenog genija (usprkos Memorijalu „Franjo Krežma“) doista je neshvatljiv jer naša mala sredina ne obiluje takvim ličnostima. Slijedom toga, očekivala sam da će predstava o Krežminom životu na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nastala prema (dokumentarnom) romanu Guslač od marcipana Stjepana Tomaša uz dramaturšku obradu Marijane Fumić (na što ukazuje podnaslov: Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata) u režiji Dore Ruždjak Podolski barem djelomično „vratiti“ Krežmin violinski zvuk u njegov rodni grad (4.3.2022.).
Sve odlike Tomaševog pripovijedanja Fumić je sačuvala u svojem tekstu pa se na pozornici prepričavaju osječka zbivanja i opisuju vedute, nižu usporeni dijalozi i prate događaji iz Krežminog života. Umjesto da se odigraju, brojni prizori ostaju na razini govora, iako njihova potencijalna slikovitost „vapi“ za scenskom igrom. Odlične su scene kada „živčani“ otac Krežma (Matija Kačan) tjera djecu da vježbaju do iznemoglosti ili kada mali Krežma (Antonio Jakupčević) skoro histerično dirigira prijateljima na kućnoj izvedbi svoje opere „Alfred Veliki“!
Osim tih skupnih glumačkih „proplamsaja“, vrlo su dobre pojedinačne kreacije poput Miroslava Čabraje u komičnom oblikovanju Abela Lukšića, Antonije Mrkonjić kao trpeće sestre Anke, Selme Mehić u promišljenom pristupu liku Krežmine majke i Antonije Pintarić kao naivne sestre Ljubice. Ne znam nisu li u određenoj „pomaknutosti“ lika pomalo pretjerali Aljoša Čepl (Franjo Kuhač, Milan Šenoa), Mario Rade (biskup Strossmayer) i Armin Ćatić (Eisenhuth, Liszt), dok su ostali likovi dijelovi mozaika određene sredine (mada ne i presudni): baka Krežma (Anita Schmidt), Micika Krežma (Dora Bogdanović), Izidor Kršnjavi (Duško Modrinić), Antonija Kassowitz Cvijić (Matea Grabić Ćaćić), Olga i Ella (Ivana Soldo Čabraja) te Petra Bernarda Blašković i Ljiljana Kričko Mitrović.
U početnim scenama gledamo likove kako se izvijaju i trzaju na predimenzioniranom stolu (Stefano Katunar) što izaziva nedoumicu dok ne prepoznamo da se radi o Krežminim predsmrtnim satima: „klinički rečeno: delirij, romantičarski rečeno: snoviđenje.“ (Fumić). U nastavku (do pred kraj) izmjenjuju se prije nabrojene scene praćene, skoro mehanički, raznobojnom rasvjetom pozadine (Tomislav Kobia). Izvanredni su kostimi Barbare Bourek, osobito haljine, jer istovremeno djeluju bogato i jednostavno, a razne nijanse bež boje daju prisutnim mlađim ženama određenu bliskost i kompaktnost. Starije žene i muškarci odjeveni su u tamne boje, a mali Krežma, iako mu glumac uopće ne sliči, odjeven u samtene hlače i crnu majicu asocira na lik violiniste vazda spremnog za nastup.
Budući da je predstava o glazbeniku, pripovjedni dio presijecaju nastupi orkestra (Bella Nagy, violina; Damir Šenk, klavir; Maja Iljovski, violončelo; Kristina Tomljanović Sasz, flauta; Žana Radonić, klarinet) i pjevačice (Stefany Findrik, mezzosopranistica) izvodeći glazbu Franje Krežme i Tihomira Ranogajeca. Ono što je vrlo uspjelo, osim odličnog muziciranja, jest njihovo sudjelovanje u izvedbi (a ne puka ilustracija), pa kada stari Krežma (Kačan) podučavajući svoju djeci želi nešto demonstrirati, „izbacuje“ Šenka s klavirske stolice i sam sjeda na nju….
Izašavši iz kazališta, osjećala sam se jednako kao i nakon obilaska Krežminog kipa: vidjela sam lik, ali nisam čula zvuk.