Nekoliko kazališnih grupa, izvedbenih kolektiva i umjetničkih organizacija već dulje vrijeme temelje svoje izvedbe na jeziku performansa i suvremenog (novog) cirkusa čime predstavama daju određeni odmak od poznatih (očekivanih?) kazališnih postupaka. Među takve pripada i izvedbeni kolektiv Tricycle Trauma (u sklopu Udruge za razvoj cirkuskih i izvedbenih umjetnosti) čije nastupe, zbog osobnog iskustva, vezujem uz preuređene i danas svrhovite prostorije napuštene tvornice smještene uz savski nasip gdje su izveli predstave U prazno (Pogon Jedinstvo, 14. 12. 2021.) i Iskrenje (Močvara, 5. 2. 2022.).
Stalnim promjenama mjesta zbivanja pojedinih scena i doista izuzetnom vizualnom efektnošću (Jasmin Dasović – dizajn svjetla i zvuka) predstava U prazno je svoju publiku tjerala na stalnu akciju jer se valjalo okretati i „izvijati“ kako se ništa ne bi propustilo. Uz spomenutog Dasovića u predstavi su nastupili Frane Meden, Ivana Pedljo, Lidija Kraljić, Nikolina Komljenović i Maxime Weinmann (scenografija i video), a izvođače (riječ „glumac“ mi je u ovom slučaju „preuska“) je odjenula Karmen Perković.
Lagala bih tvrdeći da mi je svaki prikaz bio prepoznatljiv (ili čak jasan) u svojem značenju, ali očarala me izuzetna estetika i dinamika predstave. Neki su dijelovi bili doista sjajni, poput igre vratima „hotelskih soba“ koju odlikuje gotovo plesna koreografija ili izvrsna pantomima muškarca zarobljenog u svjetlosnoj kutiji,a vješta trapezistica je uvijek dio priče, poput zaštitnog znaka… Osim navedenih, ima još zanimljivih scena kao što su likovi pokrivenih glava ili prijelazi između masivnih okvira, koje su prilično neupitno dočaravale određeno beznađe. Iako posredno, predstava se uhvatila u koštac s nametnutim recentnim svjetonazorom pa se nadam da je svatko iz publike u njoj uspio pronaći nešto za sebe.
Predstava Iskrenje nosi oznaku „duodrama za čovjeka i trapez“, a spomenuti „čovjek“ je Ivana Pedljo koja nastupa u vlastitoj koreografiji (i režiji i dramaturgiji nastaloj u suradnji s Marijanom Matoković) uz pratnju kreativnog i nadahnutog Jasmina Dasovića (glazba, dizajn svjetla i zvuka). Kružno postavljena sjedala podržavaju koncepciju da predstava „portretira čovjeka u areni omeđenoj političkim, društvenim i masovno kulturnim međama“ (iz najave), čemu doprinosi izvođačica jer njezina izvedba (na tlu) podsjeća na poze prepoznatljive s protestnih akcija („Otpor je dužnost / otpor je nužnost“).
Prema trapezu, subjektivno, imam određenu netrpeljivost jer mi, nenavikloj na akrobacije, predstavlja simbol nesigurnosti ili čak pada. Međutim, Ivana Pedljo je upravo na njemu (a ne na podu) djelovala kao u zaštićenoj zoni („fizikalne sile su na njenoj strani“), što je zanimljiva ambivalentnost. Filozofska pozadina govorenih tekstovi (Agamben, Arendt, Benjamin) nije mi se činila nužnom, ali mi je glazba (music concret) pružila istinski užitak.
Svojom izvedbenom praksom Tricycle Trauma predstavlja osvježenje u našoj sredini i bez obzira uspijeva li autorski tim „doseći“ primatelja, predstave stvaraju plodno tlo za dijalog.