Zagrebački plesni centar je prostor u kojem se njeguju kratke  plesne forme i performansi i gdje mladi, ali i iskusni plesači i koreografi istražuju pozadinu tjelesnog teatra. Ne mogu reći da u svakoj predstavi uspijevam prepoznati ono što su autori nakanili saopćiti, ali ipak uglavnom mogu izdvojiti barem neki segment koji je zanimljiv, lijep ili uzbudljiv, pa ću to pokušati u sljedeće tri predstave.

Predstavu Shelter (Bitef teatar/BELEF festival) u koreografiji Christopha Berangera i Jonathana Pranlas-Descoursa izvele su studentice odsjeka Savremena igra Instituta za umetničku igru u Beogradu (Katarina Bućić, Jovana Grujić, Natalija Trifunović, Bisera Dimčeva, Katarina Ilijašević, Sonja Stojanović, Tijana Ostojić) uz glazbu Michaela Gordona, Davida Langa, Julie Volfe i tekst Deborah Artman, pri čemu je, prema programu, temeljna ideja predstave da je „naše tijelo naš hram“ (16.11.2021.). Sedam „pristojnih“ mladih žena na pozornici odjednom skida odjeću (počevši sa simbolom elegancije, cipelama na visoku petu) da bi ostale u sportskom donjem rublju koje ih ne sputava pa se ubrzo predaju „divljem“ plesu. Glazba je sjajna i izvođačice odlično pjevaju, bez i najmanjeg zastoja u plesnom poletu. Kada se neočekivano zaspu „šljokicama“, ujednačena svjetlucavost njihove kože djeluje kao da su poništile pojedinačna tijela i odjednom oblikovale neobičnu zajednicu.

Predstava Figure, figure u koreografiji Martine Tomić i dramaturgiji Ivane Đule inspirirana je, kako piše u  programu, esejom Kraj pjesme talijanskog filozofa Giorgia Agambena (1942.) u kojem on ispituje odnos „zvuka i značenja; ono što poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli“ (26.11.2021.). Plesačice Dina Ekštajn, Ida Jolić i Ana Mrak „Valeryjevu opservaciju kako je poezija prozi ono što je ples hodu“ pokušavaju analizirati i otkriti „što je kraj pokreta, što početak plesa, u kojem trenutku hod postaje ples, što ako kraj postaje početak, tražeći odgovor pokret zaustavljamo u pozama, statičnim figurama“. Odjevene kao za vježbalište (Ana Fucijaš) u laganom ritmu (glazba Luka Vrbanić, BILK) plesačice mijenjaju poze i mjesta bez vidljivog učinka pa to postaje monotono. Moram priznati da mi predstava nije baš približila navedenu Agambenovu ideju, ali me je potaknula da potražim njegove knjige.

I za kraj, multimedijalna predstava Crtež Davida Belasa performera Davida Belasa i njegovog glavnog suradnika, multimedijalnog majstora Lovre Čepelaka (8.1.2022.). Tema predstave opisana je rečenicom Oscara Wildea iz njegovog romana Slika Doriana Graya: „Ništa ne razgaljuje dušu bolje od čula, kao što našim čulima samo duša može pomoći“ jer, prema programu, sadržaj predstave prati motive spomenutog romana, a oni se  prepliću s Belasovim životom i dosadašnjim umjetničkim radom. Svjetlosni ugođaj (Marko Bolković), bizarna scenografija (Valter Černeka), odličan izbor glazbe (David Belas) i sugestivno izgovorene rečenice (Suzana Rupenović, Dario Filipović) dali su naslutiti da ćemo uroniti u nesvakidašnji svijet markantnog hedoniste čiji opaki postupci ostavljaju trag na naslikanom portretu, dok on i dalje ostaje netaknuto lijep. Uvjerena da dobro poznajem spomenuti roman, pokušavala sam povezati izvedbu i literarni predložak, no doživjevši potpuni neuspjeh, odustala sam i prepustila se izvanrednoj vizualnoj senzaciji. Ne sjećam se da sam u posljednje vrijeme gledala tako lijepu predstavu, tako  očaravajuću u raznovrsnosti likovnih motiva i stilskih obilježja,  s tako točnom uporabom sjene i tako smišljenim iščeznućem lika.

Iako me niti jedna od opisanih predstava nije u potpunosti zadovoljila, svaka mi je dala taman toliko da nisam požalila svoj dolazak u Zagrebački plesni centra.