Često se pitam koji su razlozi da se u kazališni repertoar uvrštavaju dramatizirana prozna djela iako postoje brojne drame, domaće i prijevodne, dobro poznate i tek napisane. Ranko Marinković je svojedobno na pitanje o dramatizaciji svojeg romana „Kiklop“ odgovorio da bi on sasvim sigurno umjesto romana napisao dramu da je to želio. Pretpostavljam da su neki prozni sadržaji dramaturzima i redateljima tako uzbudljivi da oni jednostavno ne mogu odoljeti i „moraju“ odabrano djelo uvesti u  medij kazališta.

To me pitanje „mučilo“ i povodom uprizorenja romana Elene Ferrante Genijalna prijateljica koji su dramatizirali Nina Pavlović i Filip Jurjević, a režirala Marina Pejnović u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (30.12.2021.). Nisu mi baš bila uvjerljiva obrazloženja niti prvotnog redatelja Paola Magellija (usporedba poslijeratnog siromaštva na Mediteranu s očekivanom krizom nakon pandemije) niti zapis Dubravke Vrgoč u programskoj  knjižici („o neutješnosti odrastanja“ ili da su to „priče za koje znamo da smo ih jednom proživjeli, a koje nikada nismo uspjeli izbrisati iz svojeg ili kolektivnog pamćenja“) jer mi je prilično čudno da svoju muku možemo poistovjetiti s  odrastanjem dviju djevojčica u okrilju nasilja i siromaštva kakvo je vladalo u predgrađu Napulja sredinom prošlog stoljeća.

Najbližim razlogom za predstavu nametnula mi se velika popularnost romana iz takozvane Napuljske tetralogije (Genijalnu prijateljicu slijede Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju i Priča o izgubljenoj djevojčici) objavljenih u hrvatskom prijevodu (Ana Badurina) pa je prilično vjerojatno da će ljubitelji književnosti pogledati predstavu i obratno (na radost izdavača i kazališta). Osim toga, nakon londonskih, samo je  još zagrebačko kazalište uprizorilo Genijalnu prijateljicu, iako se izostavlja podatak da je u Rose Thetare (2017.) izvedena cijela tetralogija (nazvana prema prvom romanu) razdijeljena u dvije predstave, da svaka traje oko dva i pol sata i da se u prerađenoj verziji predstava preselila u National Theatre (2019.) gdje su oba dijela često igrala isti dan (naša traje skoro tri sata, prikazuje samo prvi roman i može se vidjeti…).

Postoji dodatni, sasvim neumjetnički razlog privlačnosti ovog književnog djela, a to je identitet osobe koja ga je napisala budući da je ime „Elena Ferrante“ pseudonim jer „knjige jedanput napisane ne trebaju svoje autore“. Budući da se mnogi senzacionalizmu skloni „istraživači“ ne zadovoljavaju djelom nego žele znati identitet autora, novinar Claudio Gatti je na temelju financijske kartice prevoditeljice Anite Raja (1953.) zaključio da je ona Elena Ferrante. No, Raja je supruga književnika i novinara Domenica Starnonea (1943.) koji je već otprije (prema načinu pisanja) proglašen Elenom Ferrante. I treća (nadahnuta) spoznaja jest, da oni pišu zajedno.

Osobno nisam očarana romanom Genijalna prijateljica jer u njemu nisam našla ništa novo o životu, dakle niti o životu   talijanske sirotinje ispunjenom psovkama, ubojstvima i opasnim momcima (Malaparte, Pasolini). Politička pozadina napuljskog predgrađa (kao i cijele poslijeratne Italije) naznačena je u romanu pomalo deklarativno kroz lihvarsko bogaćenje i mafijaški pritisak, bespravnu siromašnu većinu i bahatu bogatu manjinu, ali zapravo izostaju ozbiljniji sukobi – pirotehničko prepucavanje, povremene tučnjave i poneka  namamljena djevojka. Prilike u kojima se očituju ti politički i socijalni elementi uglavnom su obitelji gdje se premoreni i ljuti (nerijetko pijani) očevi iživljavaju nad svojim suprugama i djecom, istjerujući batinama svoje ogorčenje i potvrđujući svoju nadmoć.

Sasvim je uobičajeno zlostavljanje djevojčica i to na raznim razinama, među ostalim zabranom školovanja. Upravo je to jedna od tema u romanu Genijalna prijateljica: dvije djevojčice, Elena Greco i Lila Cerullo prijateljuju, ali je njihov odnos pritajeno nadmetanje koje počinje u školi, zatim među prijateljima i napokon u načinu kako reagiraju na izazov. Iako su obje dobre učenice, Lila uči brže i lakše, ali kada joj roditelji prekinu školovanje (mora pomagati u očevoj postolarskoj radionici) ona samostalno uči latinski i grčki – čak pomaže Eleni koja se dalje školuje jer je učiteljica uspjela nagovoriti njezinog oca da joj dozvoli pohađanje viših razreda (majka se buni, ali njezina riječ je slabija od očeve odluke).

Roman je napisan kao Elenino pripovijedanje i prati djevojčice  od prvog razreda do njihove šesnaeste godine (rođene su 1944., što znači da je roman smješten u razdoblje od 1950.-1960.) pa osim što saznajemo o svakodnevnim događajima poput onih u školi ili s momcima, postaju vidljive razlike u njihovom rješavanju sukoba s okolinom. Ono što ih i dalje čvrsto drži zajedno jest njihov san o bogatstvu i odlasku iz predgrađa. I dok Elena zahvaljujući obrazovanju vremenom uspijeva otići, sposobnija i pametnija Lila udajom za bogatog momka prešutno pristaje na život jednak životu svih onih žena koje je prije žalila. Elena i Lila drže se jedna za drugu u nadi da će se zajedno lakše izvući iz života koji ne vole, ali dok je Elena mirna i pristojna, Lila je buntovna i borbena pa iako njezin otpor nije uvijek posve uspješan, ne dozvoljava da je tlače.

Dramatizirajući roman Pavlović i Jurjević su obiteljske i susjedske odnose „razlomili“ u 47 malih cjelina koristeći dijaloge iz romana. Situacije su pretvorile u replike, političko nasljeđe su zadržali u naznakama, a među dijaloge su uključili  izravno Elenino obraćanje publici. Nekim su likovima prilikom  dramatizacije promijenili početni mentalitet znajući za njihovo kasnije ponašanje – ljubazni Donato Sartore (Milan Pleština) odmah je prikazan kao smiješni i ljigavi napasnik, dok je njegova supruga Lidia (sjajna Ana Begić Tahiri) od samog  početka svojevrsna oštrokondža, iako se, prema romanu, ona u to izrodila zahvaljujući napastovanju „lude udovice“ Meline (izvanredno uvjerljiva Ivana Boban), koja se zaljubila u njezinog muža Donata; nije sasvim jasno u kakvom su odnosu doista bili. Neke scene, nadalje, nisam uspjela naći u romanu poput dramatičnog zajedničkog samoubojstva bračnog para Peluso (Goran Grgić i Olga Pakalović) ili prilično bizarne pojave duha ubijenog don Achillea (Franjo Kuhar) s nožem u leđima. No zato je sjajna scena kada Lilin zaručnik Stefano (dopadljivi Luka Dragić), izuva cipele koje je Lila ručno izradila, a on ih je kupio kao svojevrstan zalog ljubavi, pa ih poklanja opakom Marcellu (Dušan Bućan) kako bi priskrbio naklonost i novac njegova oca Silvija (Zijad Gračić) za svoje trgovačke planove i pred njihovim podsmješljivim pogledima stoji bos i zbunjen. U romanu i predstavi krasno je opisana / izvedena završna scena kada osvetoljubivi Marcello Solara, odbijeni Lilin prosac, dolazi na Lilinu svadbu obuven u cipele koje su Lili značile mogućnost nekog boljeg života…

Scenografija Zdravke Ivandija Kirigin zadovoljava se oskudnim brojem predmeta pa je plaža obilježena suncobranom, borba petardama između braće Solara i cijelog susjedstva odvija se, uz puno buke, preko dva položena stola, a sirotinjski ugođaj predgrađa simboliziraju razapete plahte. Kako je prostor uglavnom prazan, dominiraju video projekcije Ivana Lušičića Liika prelazeći od naglašenog kolorističkog u suptilni ugođaj, ponekad možda suviše doslovno, no mahom  prihvatljivo i učinkovito. Ivandija Kirigin je i kostimografkinja predstave i vidim da je pohodila Hrelić (šalim se) budući da je vrlo dobro odabrala kućne haljine domaćica iz sredine prošlog stoljeća, dok je muškarce odjenula prilično svevremeno. Odličnom mi se čini ideja da Elenino odrastanje prate različite haljine (iako su slične, vide se razlike) dok je Lila uporno odjevena u istu plavu haljinu, sve do trenutka zaruka za Stefana („za novac“, kako komentira njezino društvo) kada se počinje lijepo odijevati (kao Jacqueline Kennedy) odnosno kada odijeva vjenčanicu. Vrlo je zanimljiva glazba Josipa Maršića, mada plesne zabave obilježavaju neki poznati, rekla bih vječni talijanski šlageri, na koje naši junaci doduše nisu mogli plesati jer su nastali (La bambola ili 24000 bacci) nakon  desetljeća u kojem je smješteno zbivanje, ali kako sam ionako natuknula da su „bezvremenski “, onda ću ih takvim prihvatiti. Budući da je na pozornici ansambl od 29 glumaca raspoređen u sedam obitelji i dva pojedinca, Pravdan Devlahović se doista naradio oko scenskog pokreta, ali kako je predstava zapravo slikovnica, onda to nije bilo tako zahtjevno, osim u plesnim scenama (ionako rock i twist svatko zna).

Kao što je dramatizacijom roman „razbijen“ u slike, tako je i režijom predstava pretvorena u slikovnicu. Složila bih se da  roman ispričan kroz Eleninu vizuru predstavlja nizanje slika, ali ako papir trpi takav pristup, čini mi se da takvim načinom  izvedba pada. Recimo, Elena (Iva Mihalić) nam nešto ispriča, pa onda malo razgovara sa svojom prijateljicom Lilom (Jadranka Đokić) ili s nekim drugim, pa onda počne nova slika i tako redom. Neke su slike upečatljive, neke su površne, ali  većina ih je preuzeta kao informacija iz romana. Ima i pomalo dvojbenih scena poput kolektivnog pokazivanja okrvavljenih gaćica kao prikaza prve menstruacije pa se pitam zašto se paradira s prirodnom pojavom kojom je djevojčica prešla u djevojku? Redateljica Marina Pejnović, sudeći prema  nedavnim predstavama, sklona je nizanju zadanih situacija i prizora (predstava Bilježnica Robija K. Viktora Ivančića  djelovala mi je kao niz skečeva, a zbog  opere Posljednji intermezzo Berislava Šipuša još uvijek pomalo patim) pa me zapravo ova predstava ne bi trebala čuditi, ali moja prijateljica Nada odolijeva dugo i mukotrpno…

Glumački je ansambl zbilja velik pa ću se pokušati „očešati“ o svakoga koga još nisam spomenula. Eleninu obitelj Greco (pomalo iznad svih jer otac radi kao portir u općini) čine izvanredna Mirta Zečević kao šepava i Eleni odbojna majka (zbog bojazni da će postati poput nje) i otac (uglavnom na njezinoj strani), kojeg utjelovljuje Ivan Jončić. Lilinu obitelj Cerullo čine nepredvidljiv otac (Alen Šalinović), pokorna majka (Vanja Matujec) i brat Rino (Ivan Colarić) na kojeg Lila računa u svojim zamislima, ali kako je on mušičav, teško može s njim nešto postići.

Iva Mihalić kao Elena (naočalama se odlično transformirala  u ružnjikavu tinejdžericu) i Jadranka Đokić kao Lila nose predstavu, ali kao da ne idu do kraja u svojim glumačkim naumima. Ni Lila, ni Elena nisu dorečene – znaju što bi, ali ne znaju kako bi. Ili možda znaju kako bi, ali ne znaju što bi! Izvrsna je Ksenija Marinković kao narcisoidna i ujedno humana učiteljica Oliviero, koja dijagnosticira svoje učenike, ali brzo odustaje od njih ako ne uspijeva sprovesti svoju volju. Svojom kratkotrajnom pojavom vrlo je upečatljiva Barbara Vicković kao majka opake braće Solara, Marcella (Dušan Bućan) i Michela (Mislav Čavajda) koji kao par dobro funkcioniraju, ali bih se Čavajdi sklanjala s puta. Mada je utjecaj Nina Sarratorea (Filip Vidović) u romanu opisan kao  važan za Elenu, u predstavi je pomalo usputan, a nije previše vidljiva ni njegova sestra (Luce Anić). Iako se neki likovi stalno „vrzmaju“ u romanu, a nisu preskočeni ni u dramatizaciji, njihov je doprinos u stvaranju cjeline, a ne u individualnom doprinosu, pa ću pobrojati izostavljene  članove obitelji Carracci (Daria Lorenci Flatz,Iva Jerković, Tin Rožman), obitelji Peluso (Marin Klišmanić, Jelena Otašević Babić), obitelji  Scano (Marin Stević) i obitelji Cappuccio (Silvio Vovk, Tesa Litvan).

U uvodnom djelu ovog teksta razmišljala sam o razlozima  uprizorenju ovog romana, ali nakon odgledane predstave i njezine analize nisam doživjela prosvjetljenje. I dalje mislim da su razlozi populistički, a ne umjetnički pa je u tom slučaju slikovnica pravi pristup.