Kamen posjeduje simboličku i materijalnu vrijednost, može poslužiti kao građevni materijal (kamen temeljac, kamena ograda) i kao oruđe destrukcije (razbiti kome glavu ili prozor), od njega se oblikuju oruđe, oružje i ukrasi. Njemački dramski pisac i dramaturg Marius von Mayenburg (1972.) napisao je dramu Kamen (2008.) u kojoj se bavio varljivošću sjećanja, opisujući živote stanovnika jedne kuće u Dresdenu od 1935. do 1993. godine.

Židovska obitelj Schwartzman se odlučila 1935. iseliti iz Njemačke zbog sve većeg nacističkog terora pa su svoju kuću ponudili na prodaju Wolfgangu i Withi Heising, pristojnim i poštenim Nijemcima. Prilikom potpisa ugovora, Wolfgang je odjednom počeo krzmati o cijeni jer nije želio platiti „sve te nepotrebne stvari“, trgovački mudro zaključivši da može jeftino doći do kuće. Mayenburg zbivanja datira asocijativno, a ne kronološki, tako da izdvaja godine važne za spomenutu njemačku obitelj: nakon 1935., to je završetak rata (1945.), njihov odlazak na zapad (1953.), tajni posjet kući u kojoj sada žive drugi ljudi (1978.) i konačni povratak kući i kuće (1993.).

Naslov drame mogao je glasiti „kuća“ jer su adresa i promjene vlasništva ključni za priču o sjećanju točnije o iskrivljenom sjećanju. „Kamen“ u naslovu je kamen bačen u prozor kuće koju je židovski vlasnik prodao Nijemcu, ali kako ona još uvijek slovi kao židovska kuća (mada novi vlasnik viče: „Razbijate pogrešne prozore“) kamen predstavlja mržnju i destrukciju. Za Withu kupovina kuće predstavlja dobročinstvo („očuvanje mita o obiteljskoj ispravnosti i dostojanstvu“, piše dramaturginja Katarina Pejović), što postaje upitno nakon  pronalaska crvene vrpce sa svastikom zakopane u vrtu (blizu kamena).  Mayenburgovu dramu Kamen na hrvatski i srpski jezik preveli su Boris Perić i Drinka Gojković  za potrebe predstave koja je nastala u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Patrika Lazića (ZKM, 21.12.2021.).

Razmještajem kvadara različitih visina scenografkinja Vesna Popović je organizirala prostor kuće na minimalistički način, a budući da se poklopci mogu otvarati, osigurala je spremišta za sitne predmete. Uz čiste plohe na sceni dominiraju stol koji se lako pretvara u zaklon (od bombardiranja ), vrtna ljuljačka kao simbol djetinjstva i ograđeni vrt u čijoj su zemlji zakopane tajne. Na velikom ekranu izmjenjuju se godine kako bi publika lakše pratila  zbivanja, dok  video projekcije dopunjavaju atmosferu (Jelena Tvrdišić, Aleksandar Jakonić). Kostimografkinja Marta Žegura kreirala je odjeću tamnih boja čime je ostvarila tmuran i turoban dojam. Ta neutralna pozadina omogućila je da plava marama oko kamena, crveno-crna nacistička oznaka, krhki bijeli porculan i iskričav kristal, zahvaljujući kolorističkim akcentima, obilježe neke presudne trenutke.

Početna scena predstave zbiva se 1993. i već dogodilo se sve što se moglo dogoditi: Whita (Mirjana Karanović), kći Heidrun (Nataša Marković) i unuka Hannah (Iva Ilinčić) žive zajedno u kući koju je njezin suprug Wolfgang (Dado Ćosić) kupio od prestrašene židovske obitelji. Witha sjedi ispod stola prisjećajući se rata i strahujući od sirena i mi doista vidimo ustrašenu staricu. Moramo se pri tome sjetiti da se radi o ženi koja je „iskonstruirala“ prošlost i koja negira činjenice. Onako kako je zapisao redatelj Lazić u knjižici: „Osobna amnezija opasna je jer rađa kolektivnu amneziju. Kolektivna amnezija opasna je jer omogućava ponavljanje obrasca (…) Besramno nas se svakodnevno uvjerava da je crno zapravo bijelo, ili ako nije već bijelo,onda je barem sivo. A ako je sve sivo, onda je i sve jednako.(…) Poricanje međutim ne razrješuje stvar, već se samo kamen dublje zakapa omogućivši mu tako da prelazi s jedne generacije na drugu.“

Sljedeća scena zbiva se u salonu Mieze Schwartzman (Doris Šarić Kukuljica) gotovo šezdeset godina ranije i vidimo dvije žene koje opušteno čavrljaju dok njihovi muževi sklapaju ugovor za prodaju kuće. No ta je opuštenost prividna: Mieze je očajna što mora napustiti svoj dom i u grču sprema dva kofera koja može ponijeti, dok Witha vlasničkim očima procjenjuje što joj ne treba i što ne želi platiti. Pri tome se osjeća kao dobročiniteljica i u svojoj žudnji za kućom ne osjeća nikakvu nelagodu zbog uvjeta u kojima kupuje kuću (Whita svojem suprugu Wolfgangu: „Oduvijek sam željela ovamo, još otkako su nas prvi put pozvali. Samo nikada na bih pomislila da je to moguće.“), ne misleći pri tome da se okoristila tuđom nesrećom.

Razgovori između Mieze i Withe su najpotresniji dijelovi predstave jer Doris Šarić Kukljica i Mirjana Karanović suzdržanim gestama i s malo riječi  majstorski konstruiraju snažnu emocionalnu napetost. Svaki pokret, svaki pogled, svaka riječ sjedaju na pravo mjesto – nema tu ničega suvišnog, sve je u funkciji zadanog lika i zadane situacije. Posebno je strašna scena kada Mieze sjekirom razbija svoj voljeni klavir („Uzet ću klavir sa sobom“ kaže) i doista je teško gledati tanašnu Šarić Kukuljicu kako uokolo hoda sa sjekirom. Izuzetna je Nataša Marković u ulozi trudne Heidrun jer pozom nedvojbeno pokazuje svoje stanje usprkos stvarnom  fizičkom izgledu. Djelujući poput pristojne osobe, posebno kada se zgraža otkrivši nacističko obilježje koje je pripadalo njezinom ocu, ona u potpunosti mijenja ponašanje pri pomisli da bi mogla ostati bez kuće. Hannah (Iva Ilinčić) i Stefanie (Mia Melcher) pripadaju najmlađem naraštaju stanovnika kuće, ali se njihovi odnosi prema kući dijametralno razlikuju. Dok  Hannah uopće ne želi tu živjeti i zbog toga se duri, Stefanie je tu živjela u doba socijalizma i ljuti se jer je morala otići. Dok kod Ilinčić nema temelja za neke promjene, Melcher prelazi iz naivnog djeteta u ogorčenu tinejdžericu. Budući da se društvene promjene ipak prelamaju kroz žensku linije, Ćosić ostaje uglavnom na razini poslušnog  aktera, mada bez Wolfgangove kupovine kuće s pozicije moći, ne bi niti bilo ove priče.

Nisam previše sretna zbog načina na koji završava predstavu, ali naslućujem da redatelj nije odolio poruci iz prošlosti: „Samo društvo, zajednica koja je u stanju da ispriča priču, proizvede mit, ima perspektivu, može da opstane“. Lazić vješto isprepliće scene zapisane u tekstu pa ritam i napetost izvedbe ne opadaju niti na trenutak  (lako je s takvim glumicama!). Iako glumci dolaze iz dva bliska  govorna područja, ipak sam očekivala razliku u melodijama jezika, ali to se nije desilo što mi daje naslutiti prijevodnu usklađenost  i odličnu glumačku suradnju. Predstava Kamen vjerojatno je početak jednog lijepog prijateljstva, prije svega između kazališta i publike, jer su se ova ostala već dogodila.