Nakon završene akademije mladi su redatelji kreativne bombe koje u prvim profesionalnim režijama bezbrojne inovativne ideje pretaču u nekontrolirano kreativne i neobuzdane projekte – tako bi to nekako trebalo biti, no nije. Mladi redatelji u posljednje vrijeme umjesto bombica nude šablonski, ziheraški, klasično i dosadno oblikovane – bobice, i to ni manje, ni više, nego odmah u gradskim i nacionalnim kućama. I zvijezda trenutka je, bez zvjezdane predstave, rođena. Na sreću, ponekad se dogodi čudo, i podalje zvjezdanih reflektora svjedočimo odličnoj predstavi friškog i mladog autorskog tima.
Za mene čudo se dogodilo na drugoj izvedbi druge predstave Umjetničke organizacije Divan teatar, Homesick – autorskom projektu redatelja Christiana Jean-Michela Jalžečića i dramaturginje Dorotee Šušak izvedenom krajem prošle godine u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta. Riječ je o zreloj, no ne i prezreloj predstavi u kojoj se Jalžečić i Šušak, pojačani odličnom autorskom i glumačkom ekipom, koncentrirano i kontrolirano igraju sadržajem, dramaturgijom i izvedbom, oblikujući slojevito zaigranu i razigranu predstavu o – svinjokolji.
Predstava je nastala prema motivima istoimenog ciklusa fotografija mladog umjetnika Denisa Butorca. Taj foto-serijal Dorotea Šušak je pretočila u osobnu i univerzalnu priču o nerazumijevanju očeva i sinova, „sukobu“ koji već stoljećima oblikuje i mijenja umjetničke izraze ovih prostora, šećući od smisla do besmisla i natrag, tragajući za novim stilovima, provokacijama i iznenađenjima. U fokusu predstave su otac (Frano Mašković) i sin (Rok Juričić) kao predstavnici dvaju oprečnih svjetova – tradicionalnog seoskog u kojemu je svinjokolja jedan od ključnih događaja i sjećanja, i suvremenog, mlađahnog koji krv može podnijeti tek na fotografiji ili u virtualnom svijetu. Između tih dviju opreka, kao na klackalici, stoji majka-trpilica (Ksenija Marinković) koja najčešće služi tek kao sluškinja i vreća za napucavanje, odnosno izbacivanje frustracija, nesigurnosti, bijesa i nezadovoljstva.
Priča o svinjokolji u spomenutoj obitelji tek je jedna nit, ona koja okuplja ostale niti i minijature, poput teoretiziranja, oblikovanja obiteljskih portreta, meta-teatralnih crtica i preplitanja scenske i stvarnosne stvarnosti. Te brojne niti Christian Jean-Michel Jalžečić pretočio je u vrlo zanimljiv prepletaj crijeva (kad smo već kod svinjokolje) koji ne dovodi do začepljenja, već stvara odlično povezan i protočan c(r)ijevoplet, dok je zaplitanjem fikcije o fakciju pri kraju predstave nenametljivo univerzalizirao konkretnu traumu o svinjokolji, izvukavši je iz prostora kazališne iluzije u stvarnosni svijet, odnosno među sve one sa „svinjokoljama“ u vlastitim redovima i obiteljima.
U ovom jasno oblikovanom spoju različiti su sadržajni slojevi i diskursi dijalogizirali i nadovezivali se jedan na drugi. Tvorili su tako efektno oblikovanu cjelinu ispunjenu stalnim sitnim iznenađenjima i obratima te humornim minijaturama koje su podcrtavale sukobe i razdvojenosti dvaju svjetova. Tek u jednom su se mjestu na zgodan način spojile te dvije opreke. Riječ je o scenskim umetcima u kojima su se smrznute obiteljske slike i odlične Butorčeve projekcije s rasplesanim crijevima i iznutricama (oživljenim stop-animacijom) susrele i spojile s moćnom glazbenom pozadinom Lado Electra i Ozrena K. Glasera. Upravo te scene kao točke spajanja tradicije i suvremenosti ukazale su na tanku, no ipak potencijalnu mogućnost spoja očeva i sinova.
Scenskom igrom dominirala je Ksenija Marinković, začudnom lakoćom prelazeći iz pozicije potčinjene žene koja jedino želi ispuniti muževljeve beskrajne i besmislene želje u poziciju finog, gorkog i oštrog sarkazma, odlično poentirajući na britkim i duhovitim crticama. Frano Mašković vrlo je uvjerljivo oblikovao oca, omotavši ga gardom autoritativne sirovosti u komunikaciji s obitelji. Kroz taj krut omotač na ponekom je mjestu fino propustio dozu nesigurnosti u razgovoru sinom, čime je ukazao na nerazumijevanje dvaju svjetova. Mladi Rok Juričić na mjestima je djelovao pomalo nesigurno, no uglavnom je dobro parirao vrlo jakim i uvjerljivim scenskim partnerima.
Petra Dančević Pavičić zgodno je odjenula glumce, pregačama i gumenim čizmama upisavši diskretnu humornu crtu, dok je Jalžečić scenu logično očistio i obijelio, otvorivši prostor igri, projekcijama i svjetlu koje je na mjestima efektno omotalo scenu crvenilom.
Zaključno, Homesick je vrlo zgodna i promišljena predstava u kojoj se autori i izvođači fino i nenametljivo igraju svim slojevima kazališnog medija, stvarajući osobnu i univerzalnu priču o nerazumijevanju i sukobu nepomirljivih svjetova očeva i sinova.