Dramski studio ili kako se članovi na temelju dugogodišnjeg umjetničkog djelovanja (od 1948.) nazivaju Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život pripada među one fantastične ljude   koji pomiču granice ili kako piše na njihovoj stranici, „mi smo oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji.“

Nakon što sam prevladala svoju bojazan, ne od moguće niske razine predstava jer su s njima radili iskusni redatelji, već kako ću ja podnijeti njihovo (možebitno) nesnalaženja na sceni (kakva zabluda, oh kakva zabluda!), redovito sam odlazila na njihove predstave i gledala ih (kritički) kao bilo koji drugi ansambl (usput, oni su jedini čiji naklon nije „razbarušen“ nego svi stoje ravno, na  crti). Sada pouzdano znam da njihovo vrlo rijetko spoticanje o rekvizite nije zato što ga nisu uočili nego zato što je rekvizit pristalica „zlobe mrtvih stvari“ (fenomen blizak svim ljudima). Uostalom kao što mi je rekao glumac Milenko Zeko, „mi ne vidimo svijet očima, ali ga zato doživljavamo drugačijom percepcijom.“ Uostalom, pisac Antoine de Saint Exupery je kroz usta svojeg malog princa precizno poručio da je „bitno očima nevidljivo“ odnosno da se „samo srcem dobro vidi“.

Na repertoaru Kazališta „Novi život“ nalaze se predstave za djecu i za odrasle, klasici i novi tekstovi, a njihova zadnja predstava bila je Bijeli klaun Damira Miloša u dramatizaciji i režiji Maje Kovač (Scena Vidra, 18.12.2021.).

Miloš (1954.) je široj javnosti poznat kao jedriličar, ali i kao romanopisac, a najuspjelijim romanom se smatra Bijeli klaun (1988.), ne samo zbog neobične priče smještene u cirkus, nego zbog pronicljivih i nenametljivih poruka. Redatelj Mario Kovač posegnuo je za tim romanom prilično davno i osmislio ga kao monodramu s lutkama za potrebe Dječjeg kazališta Dubrava (2004.) a predstavu je odigrala Maja Kovač. U novoj, njezinoj verziji predstave, osim glumaca, naglašeno su važne animacije ilustracija i lutaka na grafoskopu (David Čavara). Upravo upotreba tog „starinskog“ pomagala daje prizorima bajkovitost, ujedno dočaravajući snoviđenja pa je takvo okruženje zbivanjima izuzetno dojmljivo (koncept i vizualni identitet grafoskopskih projekcija Petra Bokić, ilustratorica projekcija Antonela Klemenčić).

Glavni junak priče je sedmogodišnji Dječak (Dajana Biondić) koji ne prepoznaje boje, odnosno sve ih doživljava kao nijanse sive. Budući da su mu roditelji zaposleni kao klaunovi u cirkusu (Vojin Perić, Anita Matković), takva mana je prepreka za njegov profesionalni ostanak u cirkusu pa on pokušava proniknuti u tajne boja. U šumi susreće slijepog Starca (Vojin Perić) koji mu opisuje svoj način prepoznavanja boja: „Slušaj, dječače, ja boje ne gledam očima. Ja ih mogu namirisati, mogu ih opipati ili čuti.“ Ujedno ga podučava da je za svaku spoznaju potrebno postavljati prava pitanja („Je li crvena boja bliža od plave?“)  a ne nasumična, koje ne vode pravom odgovoru. Osim roditelja koji jedini (uz starca) znaju dječakovu tajnu o neprepoznavanju boja, važna osoba u Dječakovu  životu je Djevojčica (Dorotea Feketić). Svaki pojedini lik s dječakom čini određeni par pa Dječak, kasnije Bijeli klaun, s Djevojčicom predstavlja ljubav, sa slijepim Starcem potrebu za učenjem i spoznajom, s roditeljima-klaunovima put prema osamostaljenju, a sukob sa Zmajem (iz snova) čini pobjedu jave nad snom (odrastanje i pronalaženje vlastitog mjesta u svijetu).

Budući da se Dječakov svijet sastoji od raznih nijansa sive, Vesna Kutnjak je na taj način napravila kostime: crvene pruge cirkuskog podloška su sive, nosovi na klaunovima i točke na njihovoj odjeći su sivi, starčeva odjeća je siva, leptiri koje dječak poklanja djevojčici su sivi. Kako se mijenja Dječakova spoznaja, tako se na odjeći pojavljuju obojeni detalji (čarape, mašna, dugmad) i te suptilne vizualne promjene pametno i promišljeno pokazuju preobrazbe u Dječakovom svijetu u  čemu su također važni dizajn svjetla (Nenad Lalović) i dobra glazba (Željko Špoljarić).

Uvijek me kod predstava „Novog života“ očaravala pomno osmišljena vizualnost, a ovom  pričom o Dječaku kojem je, usprkos vidu, nedostupan svijet boja, ova je komponenta još naglašenija. Odabirom (izvrsne) Dajane Bionidić za ulogu Dječaka, redateljica je napravila čestu kazališnu „smicalicu“ („Ja sam očito debeo i ćelav, ali dogovorimo se da sam sljedeći sat Maksimilijan Zviždukalo“, bile su riječi kojima se svojedobno glumac Franjo Đimi Jurčec obratio mladoj publici i  otklonio bilo kakvu dvojbu između svojeg izgleda i lika koji igra) i mi neopterećeno i pomno  pratimo mudre razgovore Dječaka  sa Starcem, uvijek sjajnim Vojinom Perićem. Prebirući po svojem sjećanju i po arhivu predstava, skoro sam sigurna da je Dorotea Feketić nova članica glumačkog ansambla i ovom se svojom ulogom ćudljive Djevojčice vrlo dobro uklopila u zadano ozračje.

Zahvaljujući predanim glumcima, promišljenoj vizualnosti i dobroj dramatizaciji dobili smo predstavu koja se hrabro  uhvatila u koštac s nesklonim vremenom i tugaljivu priču pretočila u „bojni poklič“ optimizma.