Naslov nove predstave varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta glasi Tartuffe, Tartuffe, Tartuffe što prilično jasno najavljuje da će dobro znana komedija Tartuffe (1664.) francuskog komediografa Jean-Baptistea Poquelina Molièrea (1622.-1673.) pretrpjeti intervencije u tekstu, meni pomalo  zlokobnog naziva „adaptacija teksta“, koju je ovaj put obavio redatelj predstave Ivan Plazibat (17.12.2021.). Zašto odabir vrlo popularnog naslova zahtijeva „prčkanje“ po tekstu (koje se obično naziva dramaturškim ili redateljskim čitanjem) umjesto inovativnog uprizorenja? Usprkos desetljeća gledanja predstava, meni je to još uvijek misterij! Je li autorskom timu odabrani naslov nezanimljiv ili se usred kreativnog procesa  neočekivano pojavila Muza i sve poremetila?

Što je u spomenutoj predstavi ostalo od Molièrea? Prvenstveno poznati sadržaj: Tartuffe svojom pobožnošću zadivljuje i očarava Orgona (i njegovu majku, madame Pernelle) zbog čega ga bogati Orgon uvodi u svoju obitelj, prepisuje mu kuću (u inat obitelji koja Tartuffea smatra  varalicom) i želi ga oženiti svojom kćeri Mariane (iako je zaručena za Valerea). Tartuffe je zanesen Orgonovom suprugom Elmirom, što ona iskorištava i naoko se prepušta  Tartuffeovom udvaranju da bi svojem mužu, sakrivenom ispod stola, dokazala da ima posla s varalicom. Kada ljutit i ogorčeni Orgon napokon odluči udaljiti Tartuffea iz svoje kuće, shvati da je to neizvedivo jer je on svojedobno Tartuffeu poklonio kuću. Uvijek mi je žao što se Molière dao nagovoriti da u konačnici kazni Tartuffea i, ljubaznošću kralja, spasi Orgonova obitelj, jer bi možda publici bilo poučnije da se kazni lakovjerni blentavac (ali, opet…).

Plazibat je zadani sadržajni okvir opteretio prilično napornom glazbom (Damir Šimunović), a prema mojem mišljenju, ti pjevački nastupi (ma koliko bili vješti) baš ne doprinose kvaliteti zbivanja ili atmosferi (sklona sam ih čak smatrati pomutnjom). Irena Kraljić ostavila je glumcima dosta mjesta naznačivši stolicama i stolovima prostor kuće, a kao simbolični izvor sukoba između Oregona i njegove obitelji na dnu pozornice smjestila je mali kičasti oltar. Na tom tragu prijetvornosti trebao bi biti i lik Tartuffea kojeg igra (većinom pjeva) polugoli Karlo Mrkša, išaran crnim i crvenim šarama.

Moram reći da su mi simpatični pomaci u kreiranju lika (nema veze kakvim sam ga ja zamislila ako me netko uvjeri u svoju koncepciju), ali mi je ipak prilično važno da prepoznam i shvatim povod za određene postupke. Lik Tartuffea u (valjda) Plazibatovoj koncepciji i Mrkšinoj izvedbi ima komponenata za koje ne vidim ni svrhe ni razloga, od Mrkšinog pjevanja (koje je odlično) i izgleda (aj, aj) do teksta (tko zna što bi JBP mislio); s izuzetkom snubljenja Elmire (Hana Hegedušić) i komičnih umetaka (usred udvaranja ona traži čašu vode!).

Apropos intervencija u tekst: iako mi se ne čine nužnima, odlično su „sjele“ u Orgonove replike jer Marinko Prga koristi psovke tako prirodno da ih gotovo niti ne registriramo. Ne sjećam se odavno da sam u nekoj predstavi bila tako očarana nekim likom kao ovom Prginom interpretacijom Orgona (to potvrđuje tvrdnju teoretičara da Tartuffe, usprkos naslovu, nije glavni lik ove komedije). Dosljedno i učinkovito Prga  prikazuje samouvjerenog i ne baš pronicljivog bogataša, pri čemu se sve besprijekorno nadopunjuje: pomalo nemaran izgled, nervozni pokreti, svadljiv ton, brzi govor u kojem se uz  Molièreovu rečenicu „prislanja“ urbani žargon i majstorski izvedene promjene raspoloženja. Iskrenim zgražanjem nad sinovljevom „raskalašenom“ obitelji, Ljiljana Bogojević je u ulozi Orgonove majke (i Tartuffeove zagovornice) od nevelike uloge stvorila pravi mali spektakl. Sunčana Zelenika Konjević odlično dočarava bistru i poduzetnu sluškinju Dorine, a predstavi su u zadanim okvirima doprinijeli Matko Buvač (Damis), Elizabeta Brodić (Mariane), Filip Eldan (Valere), Robert Španić (Cleante) i Nikša Eldan (klavirist i kraljevski namjesnik).

Kostimografkinja Petra Pavičić je kći (Brodić) i majku (Hegedušić) početno odjenula u „normalne“ haljine, da bi ih kasnije preobukla u blještave (kao i Tartuffea u zlatno odijelo) nesumnjivo da bi nešto poručila, ali ja se pitam što? Možda pretjerujem u traženju pozadine, no ne želim vjerovati u stihijski odabir jer mi je sasvim jasan tip Madame Pernell (Bogojević), ćudoredne matrone odjevene u strogi crni kostim sa sunčanim naočalama, koja više vjeruje svojim uvjerenjima nego dokazima. Izvrsna je dosjetka da se kraljevski namjesnik (Nikša Eldan) koji spašava Orgonovu obitelj odjene u kostim iz Molièreova(?) doba i doveze na hoverboardu (poput deus ex machinae).

Na temelju opaski, prilično je raspoznatljivo da mi se ova predstava „trostrukog Tartuffea“ nije baš svidjela, ali ne žalim vremena zbog odličnog Prge (i nekoliko simpatičnih zahvata).