Nerijetko se o nekom problemu progovara kroz slikovit primjer, pa su za prikaz tužnog djetinjstva uzrokovanog tjelesnom manom, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić odabrale primjer poznate meksičke slikarice Fride Kahlo (1907.-1954.) u autorskom projektu naslovljenom Mala Frida (GK Žar ptica, 14.12.2021.).
Preboljevši sa šest godina dječju paralizu, Kahlo je ostala djelomični invalid (šepa zbog oslabljene desne noge) i zato je vršnjaci ismijavaju. Inspirirane činjenicama iz Fridinog života, Kovačić i Tomić smještaju njezinu priču u autentičnu Plavu kuću u Coyoacanu (La casa azul, danas Muzej Fride Kahlo) u kojoj pratimo usamljenu djevojčicu koja se druži s majmunom, mačkom, izmišljenom prijateljicom (čudno da nije prisutna postojeća mlađa sestra) i roditeljima. Jednoga se dana tu pojavljuje dječak Pablo i po prvi put Frida spoznaje što je prijateljstvo. Ljubomorni majmun „saznaje“ da se Pablo druži s Fridom iz sažaljenja, što nju jako naljuti i ona… Budući da se ipak radi o izmaštanom djetinjstvu, Frida prihvaća spoznaju o svojoj različitosti i optimistično uranja u budućnost (kada se sjetim njezinog daljnjeg života, drago mi je da je predstava tu završila).
Okruživši Fridu i ostale likove plavim tkaninama, Igor Vasiljev je prizvao prostor Plave kuće i učinkovito omogućio „oblikovanje“ neodređenog lika izmišljene djevojčice. Kasnije unošenje šarenog namještaja i portreta u prostor, domišljato razvija ideju o rastu Fridine samosvijesti. Domagoj Ivanković odličan je kao Fridin otac – fotograf, a reakcija njegove obitelji na fotografiranje uz bljeskalicu (svi poskoče) na duhovit način prikazuje određeno tehnološko doba. Stalni Fridini pratitelji, majmun (Marko Hergešić) i mačak (Petar Atanasoski) više mi djeluju kao podrška nego kao istinska bića (pokazuju malo animalnih osobina), no čini mi se da je to namjerno (mada bi mi, zbog dječjeg okruženja, bilo bliskije oponašanje). Majčina (Gorana Marin) hladnoća nagovještava odlike kasnijeg odnosa s Fridom, dok je lik Pabla (Bogdan Ilić) pomalo nedorečen. Amanda Prenkaj (za koju je, kažu, napisana uloga djevojčice Fride), kao uvijek, povjereni je lik ozbiljno i inteligentno oblikovala pa je prepoznatljiva promjena u njezinoj Fridi od osamljene i uplašene curice prema odlučnoj i spremnoj za okršaj s „neljubaznim“ svijetom.
Nije mi jasan razlog za povremeno korištenje dvojezičnosti, upotrebu hrvatskog i španjolskog jezika za iste rečenice jer u tome ne nalazim novu kvalitetu. Također se pitam zašto mala Frida kosu ukrašava cvjetnim motivima karakterističnim za autoportrete nastale u odrasloj dobi (mada ih na fotografijama nema), što potire „dječju“ notu i stvara „starmali štih“. Budući da je nogometom i sportom nastojala ojačati nogu, logično je da se oblačila poput dječaka (kao što je većinom u predstavi) i ne vidim povoda za oblačenje haljina (koje su tipične za odraslu Fridu). Osim ovih napomena, nemam primjedbi na kostime (Doris Kristić), mada bi mi bilo draže da su životinjski malo „dlakaviji“. Budući da se kolorit predstave poigrava s meksičkim miljeom, jednako se moglo učiniti s glazbom (Nenad Kovačić), iako dozvoljavam da bi zavodljivost meksičkog melosa mogla „olabaviti“ težinu Fridine priče.
Predstava Mala Frida povezuje stvarnu osobu i njezinu muku s izmišljenim situacijama kroz koje ona prolazi na putu prema mogućem rješenju, što je nesumnjivo vrlo učinkovit način. Ipak, mislim da ima elemenata (poput dociranja) koji snižavaju tenziju izvedbe pa valja pričekati da se predstava razigra i onda je ponovno pogledati.