Samostalni nastup na kazališnoj pozornici je, pretpostavljam, istovremeno breme i slast: nitko ne može pomoći ako nešto pođe po zlu, ali je sva pozornost publike uperena na izvođača. Šaroliki su poticaji da se stane „sam/a ispred svih“: od manjka sredstava („uzdaj se u se i u svoje kljuse“) preko nes(p)retnih stjecaja okolnosti do potrebe da se u „ogledu sa svijetom“ nešto poruči. Mnogo toga može izvođaču otežati izvedbu, ali na njegovoj je strani blagonaklonost publike (bar u početku). Jako se razlikuju povodi i rezultati predstava o kojima ću u nastavku pisati, ali ono što im je zajedničko je predanost i odlučnost izvođača. Prvo sam gledala autorski projekt Sanje Milardović Mala čuda u koprodukciji Teatra Exit i UO TeatruM (Studio Exit, 13.11.), zatim monodramu Na rubu pameti Miroslava Krleže kao diplomski ispit iz Scenskog govora Kristijana Petelina (mentor Tomislav Rališ, Studio Exit, 27.11 ) i napokon interaktivnu multimedijalnu izvedbu Jerka Marčića Personal guru (Urania, 4.12.2021.).
Rođena (1987.) i stasala u Rijeci, Sanja Milardović se glumački oblikovala u Osijeku (AUKOS, gluma i lutkarstvo) nakon čega se upustila u svijet kazališta i filma, podjednako sklona glumi i režiji, ne odvajajući predstave namijenjene djeci od onih za odrasle; ukratko, pravo malo čudo. Poigrala sam se naslovom predstave u kojoj je Milardović autorica teksta, redateljica i izvođačica (asistentica režije Nadia Cvitanović, dramaturginja Bea Kurbel), pa iako prikazuje „samo“ dva lika (spisateljicu Anu i lik iz njezine proze Floru), zbog fascinantnih promjena doima se da ih je puno više.
Suvišnim mi se čini prepričavanje sadržaja jer je najupečatljiviji dio ove predstave glumičino umijeće, njezino „njihanje“ između tuge i radosti, hrabrosti i očaja, bijesa i smijeha. Izvrsni monolozi ili dijalozi (glumica i glas) naizmjence su tragični i komični (poput života), ali „malim čudom“ Ana/Flora u konačnici naziva uspjeh da se prežive sve nedaće. U primjerima kojima pokušava dočarati duševna stanja i promjene svojeg lika, Milardović iznosi usporedbu između čovjeka i kita („Nije lako biti čovjek“, „Nije lako biti ni kit“), jer kita koji se glasa na drugačijoj frekvenciji od ostalih, nitko ne čuje… Izuzetno je duhovita epizoda odlaska na ispovijest, sasvim je „otkačena“ situacija u kojoj mora„udobrovoljiti“ vlastitu nogu, a opis snova izaziva nelagodu (luster također ima nešto za reći!). Predstava Mala čuda odlično pokazuje zašto je dobro kada su publika i glumci „pod istim krovom“: jedino zajednički prostor vodi snažnim emocijama i uspostavi istinske bliskosti.
Ljutnja na one koji ne misle poput nas lako izrasta u agresiju, pri čemu svaka naša napisana ili izgovorena rečenica neupitno dokazuje da smo u pravu. Iako Krležin roman Na rubu pameti (1938.) opisuje sukobe (i posljedice tih sukoba) između glavnog lika ,„doktora“, i ljudi koji ga okružuju, on je zapravo traktat protiv nemorala i gluposti, sukob mislećeg pojedinca i društvenih stereotipa. Budući da je napisan u prvom licu jednine, ovaj je Krležin roman sjajna podloga za monodramu, što je učinio glumac Dragan Despot (1956.) izvodeći je (s prekidima) od 2004. Prije toga je na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta (1963.) postavljena predstava Na rubu pameti ( adaptacija Vera Crvenčanin, režija Mata Milošević) u kojoj je ulogu doktora igrao Ljuba Tadić (1929.-2005.). Predstava je snimljena za televiziju (1968.), a Tadić je istu ulogu igrao i u kasnijoj TV adaptaciji (1981.). Zanimljivo je pogledati Despotovu i Tadićevu dob u doba ostvarivanja uloge, pa je odmah uočljivo da su obojica ogorčenog doktora igrali u zreloj dobi, dakle s većim životnim i glumačkim iskustvom od mlađahnog Petelina. Nemam ja primjedbi na Petelinovo kazivanje, jer je jasno i bez pogrešnih naglasaka, razumljivo i glasno, ali me se nekako nije ticalo ono o čemu govori. Njegove su geste točne (puši na pravi način, čak se i podsmjehuje kako treba), ali do mene nije doprlo ništa osim korektno izgovorenog teksta – u izvedbi nema ni ljutnje ni žestine ni ogorčenja (tek malo komike u prikazu Valenta Žganca). Mladi je glumac položio ispit, ali nisam sigurna jesmo li dobili predstavu.
Predstava za jednog gledatelja nije tako rijetka pojava kako misle oni koji ne odlaze na razne kazališne festivale, ali ako se nazove Personal guru i najavljuje se kao terapijska seansa, onda se očekuje do sada nedoživljeno iskustvo (valjda se izvođač prilagođava svakom sugovorniku). Neposrednost koja bi trebala resiti susret između Jerka Marčića i gledatelja čini mi se u suprotnosti s idejom režije (Saša Božić), ali kako je znatiželja snažan pokretač, uputila sam se na susret. Sjeli smo na dva udobna crvena naslonjača na dostupnoj duljini prostorije, neobavezno smo čavrljali na engleskom jeziku pri čemu je glumac svoj mirni i opuštajući ton varirao posežući za elektroničkim pomagalima. U skladu sa svojevrsnom povjerljivošću razgovora, obećala sam da neću prepričavati sadržaj našeg susreta, ali mogu objaviti da sam se osjećala prilično opušteno (iako nisam pobornica interaktivnog kazališta) i da mi je bilo relativno zabavno. Obje činjenice pripisujem dugogodišnjem praćenju Marčićevih predstava i simpatiji koju osjećam prema njegovoj glumi, ali „projekt“ mi djeluje pomalo „klimavo“. Zbog potpune informacije moram napomenuti, da sam ja bila prvi „pacijent“.
Premda nastale iz sasvim različitih razloga, gore predočene predstave pokazuju da nije dovoljno ispuniti pretpostavljene formalnosti da bi se dobila autentična kazališna predstava: ne može se izvaditi srce bez okrvavljenih ruku.