Na podijeljenom ekranu pratimo dvije snimke: na lijevoj strani ljudi panično biježe iz ratnog okruženja, a na desnoj sportaš trči noseći baklju. Oba su prizora snimljena godine 1992.: ratni u Bosni i Hercegovini, a sportski u Barceloni na XXV. Olimpijskim igrama. Isti kontinent, isto vrijeme, a dva potpuno različita svijeta.

Novinarka Teresa Turiera-Puigbo Bergada izvještavala je s terena za Katalonski radio o ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini, a onda se nakon četvrt stoljeća vratila da bi otkrila što se dogodilo  sa silovanim ženama (i njihovom djecom). U svojim istraživanjima u razdoblju od 2018. do 2020. prikupila je potresne priče  zlostavljanih žena: prema njezinim istraživanjima, u ratu je, stihijski ili planski, silovano od 25000 do 50000 žena, a silovatelji su nerijetko bili susjedi i znanci druge nacionalnosti. Nakon silovanja, žene su ostajale trudne, a kako nisu uspijevale pobaciti neželjenu djecu, često su ih odbacivale odmah nakon porođaja.  Mnoge se žene, zbog odgoja, stida ili straha, nisu usudile na sudu svjedočiti protiv svojih silovatelja, osobito onda kada su ih dobro poznavale; kada su se ipak odvažile, prolazile su kroz vrlo neugodna iskustva. U razgovoru s novinarkom, jedna od silovanih žena se potužila „da osjeća kao da je netko još uvijek u šumi“, čime je istaknula svoj postojani strah.

Multidisciplinarna udruga „Kultura i sukob“ je umjetničko-dokumentarnim triptihom sastavljenim od filma, izložbe i kazališne predstave nastojala prikazati ova prikupljena svjedočanstva i senzibilizirati javnost za sudbine žena silovanih u ratu. Zahvaljujući delegaciji Vlade Katalonije u Zagrebačkom kazalištu mladih odigrana je kazališna predstava naslovljena Kao da je netko još uvijek u šumi (prema rečenici silovane Nevenke) za koju je dramski tekst napisala Anna Maria Ricart Codina, režirao ju je Joan Arque Sola, a tri su silovane žene, Nevenku, Milicu i Melihu,  glumile  Ariadna Gil, Montse Esteve i Judit Farres (10.11.2021.).

Imena žena pokazuju da su kroz ista stradanja prošle žene  bez obzira na nacionalnu pripadnost, a iz njihovih kazivanja proizlazi da su se svi nasilni muškarci, pripadnici zaraćenih strana, skoro jednako bestijalno odnosili prema ženama. Iako scenografija (Xesca Salva) prvotno asocira na idilični krajolik,  Nevenkino svjedočenje raskrinkava šumu kao mjesto dolazeće prijetnje. Kroz predstavu se redaju ženske ispovijesti prekidane iskazima njihove odrasle djece (koja su tragala za njima), pričama procesuiranih ratnih zločinaca i novinara (Erol Ileri, Oscar Munoz, Pep Pascual, Magda Puig) uz obilje izvrsne glazbe (Pep Pascual, Judit Farres) i slikovite projekcije (Erol Ileri, Tyler Franta).

Iako većinu priča (nažalost) znamo, ipak je strašno s pozornice slušati o tome kako su bliski ljudi tjerali traumatizirane žene na šutnju (da im djecu ne bi zvali „četničkom kopiladi“), kako su nakon porođaja zahtijevale da se od njih makne dijete jer „će ga zadaviti“, kako nabrajaju imena silovatelja ili kako uz snimku (danas) luksuznog hotel govore kako su u njemu silovane. Dirljive su priče njihove djece koja su, iako posvojena, željela sresti svoje biološke majke, opis novinara koji je leš poginulog fotografa (Jordi Pujol Puente, 1967.-1992.) uz puno tegoba i bez diplomatske pomoći uspio izvući iz Sarajeva ili komentari  povezani uz dječje crteže (na kojima nedostaje tata).

Predstava daje priliku i momku iz „Belih orlova“ da ispriča kako su ga, pijanog i drogiranog, natjerali da siluje žene ili ratnom zločincu da svoje priznanje za silovanja („To je u ratu uobičajeno“) prikaže kao manevar za dobivanje blaže kazne. Strašna je priča fotografa iz novinarske ekipe u posjeti Milici koja ne želi govoriti o svojoj traumi dok je on u sobi i on zdvojno zaključuje da su u njenom svijetu svi muškarci postali – silovatelji. Mučne teme „razblažuju“ izvanredni glazbeni nastupi i snimke sportskih natjecanja, jer negdje tamo (ne)daleko živi se opušteno i veselo a jedino „bojno polje“ je nogometni teren.

Dinamično i promišljeno ispreplitanje revijalnih segmenata (priča o svirci prilikom čekanja dolaska baklje!) s jezivim ženskim ispovijestima čini ovu predstavu potresnijom negoli bi bila isključivim nizanjem mučnih priča. Izgleda da se užas lakše prepoznaje kroz njegovu suprotnost.