„Bio jednom jedan riđi čovjek, koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kose, tako da je riđ bio uvjetno. Nije mogao govoriti zato što nije imao usta. Nije imao ni nosa. Nije imao čak ni ruke ni noge. Ni trbuha nije imao, ni leđa, ni kičmu, niti je imao ikakve iznutrice. Ništa nije imao! Zato nije jasno o kome se radi. Pa najbolje da o njemu više ne govorimo.“  Upravo ste pročitali priču Plava bilježnica No 10 kojom počinje knjiga Daniila Harmsa Pomalo neobični slučajevi (prijevod Irena Lukšić, Šareni dućan, 2001.), koja je uz knjigu Sasvim obične besmislice ( vidi gore, 1999.) poslužila kao predložak  za predstavu Play Harms ili sasvim obične besmislice u režiji Borisa Kovačevića i izvedbi Marka Hergešića i Filipa Detelića (KNAP, 14.11.2021.).

Pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov (1905.-1942.), ruski književnik Harms (pseudonim koji se poigrava pojmom šarm) nije se ni ponašanjem (zanimljiva su sjećanja njegove supruge Marine Malič) ni književnim radom (OBERIU) mogao i želio  uklopiti u sovjetsko ozračje pa ne čudi da je teško živio (čak gladovao) i preminuo zatočen u umobolnici. „Mene zanima samo besmislica; jedino to nema nikakvog praktičnog značenja. Mene zanima život samo u svome smiješnom očitovanju. Herojstvo, patos, odvažnost, moral, higijeničnost, ćudorednost, ganuće i zanos – mrske su mi riječi i osjećaji.“ izjavljuje  Harms u knjizi Sasvim obične besmislice i tako u potpunosti piše i živi. Očito se time vodio redatelj i dramaturg Boris Kovačević u odabiru Harmsovih pričica koje su krcate apsurdnim situacijama, karikiranim spodobama i, s grozom moram priznati, prikrivenom stvarnošću.

Pozornicom dominiraju dvojica „čudaka“ u crnim svečanim odijelima i čarapama čije se boje podudaraju sa bojom stolica na koje povremeno sjedaju (Anja Planinčić). Vedra ozbiljnost kojom Hergešić i Detelić pričaju šašave priče o staricama koje padaju kroz prozor, o neodlučnosti koju izaziva redoslijed  brojeva sedam i osam, o čovjeku koji je uzastopce padao pa je izubijano lice oblijepio flasterima ili o iščezloj boci votke i neuspjeloj prodaji maslaca magično djeluje na slušatelje. Pri tome se njih dvojica ponašaju kao da se radi o stvarnim događajima pa se nehotice pitamo jesu li oni možda malo luckasti ili su samo odlični glumci? Užitak je pratiti njihove grimase dok lete dugmići sa ženske bluze, dok nadahnuto pjevaju Robićev šlager Jabuke i trešnje („Kad tebe ljubio sam zadnji put…“) ili  plešu (koreografija Kristina Krtanjek) jer je prilično jasno koliko im je stalo do svake riječi, do svake misli, do  svakog zrnca lude mudrosti.

Postoje još stotine mogućih Harmsovih tekstova (recimo pismo koje počinje „Dragi Nikandre Andrejeviču…“) koji su mogli ući u predstavu: prisjetimo se sisačkog kazališta Daska  i njihovih nenadmašnih „harmsovskih“  predstave poput Jelizavete Bam (1984.), Pif-Paf-Puf (1985.) koju su igrali i igrali (i tako preko 300 puta) ili Tri lijeva sata (1998.). Ljetos sam u parku ispred kluba Booksa gledala djelić ove KNAP-ove predstave i mada su uokolo tutnjali automobili i dovikivali se prolaznici, dvojac je glumio kao da su u optimalnim uvjetima  (uostalom, ne pripada li zvonjava mobitela usred predstave istoj razini smetnje?).

Osvrt na ovu veselu, čak ljekovitu predstavu, završit ću Harmsovim riječima iz predstave: „Nisam htio začepiti uši. Svi su ih začepili, a ja jedini nisam začepio  i zato sam jedini sve čuo. Isto tako krpom nisam pokrio oči, kako su to svi učinili. I zato sam sve vidio i čuo. Ali, na žalost, ništa nisam shvatio, pa onda što vrijedi što sam jedini sve vidio i čuo? Nisam čak mogao ni zapamtiti ono što sam vidio i čuo.“, a usput ću upotpuniti naslov: „Budali je iz ovratnika košulje stršao vrat, a na vratu glava.“

 Ovom odličnom predstavom Harms i Kovačević upozoravaju da vrijeme apsurda nikada ne prestaje…