HNK, "64" I ZKM, "JA SAM ONA KOJA NISAM"
Ženski princip na djelu
U predstavama '64' i 'Ja sam ona koja nisam' oba su teksta 'ponešto izgubila na putu od papira do pozornice' – ima izvrsnih dijaloga i sjajno odigranih uloga, ali niti jedna predstava nije ispunila moja očekivanja
Objavljeno: 12.14.2021 9:39:19 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"64" / Mara Bratoš

 

Taman kada su na „manjim“ zagrebačkim pozornicama izvedeni novi tekstovi mladih autora (Tomičić, Vukelić, Pešut) „ozbiljne“ su pozornice „okupirali“ afirmirani autori sa svojim novim tekstovima pa se na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta pojavila Tena Štivičić s dramom 64 u režiji Arije Rizvić (15.10.), a na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih Mate Matišić s tri jednočinke pod zajedničkim naslovom Ja sam ona koja nisam u režiji Paola Magellija (26.10.2021.). Obje se predstave bave nekim ženskim problemom pa je tako Štivičić potaknuta vlastitom sudbinom djelomično obradila problem bračnog para koji ne uspijeva začeti dijete i poseže za potpomognutom oplodnjom, a 64 je broj nužnih terapija, dok se Matišić upustio u obradu nekih, prema društvenim stereotipima, „pomaknutih“ ženskih sudbina.

Tena Štivičić (1977.) je već kao studentica dramaturgije (ADU Zagreb) svojom dramom Nemreš pobjeć od nedjelje (1999.) uspješno „umarširala“ na hrvatske pozornice (ZKM, 2000.), da bi izvedbom sljedećih drama ušla u kazališni korpus (još se uvijek polemizira o njezinoj drami Tri zime iz 2016. na pozornici HNK Zagreb), pa je očekivano njezina drama 64 izazvala veliki interes, pogotovo jer je ljudska radoznalost sklonija potrazi za poveznicom između realnosti i kazališta („tekstovi s ključem“ ) negoli pukom umjetničkom činu (Štivičić i Matišić nerijetko golicaju znatiželju). Jasno je da se gotovo sva književnost temelji na nečemu što se dogodilo ili se događa ili će se možda dogoditi, pa su sve priče, bez obzira možemo li ih prepoznati ili o njima tek nagađamo, uvijek vezane uz Njega i Nju. Odluka o rađanju djece, uvjetovana prirodnim porivom ili motivirana društveno-odgojnim razlozima nesumnjivo pripada među važna životna poglavlja (prisjetimo se problema žena bez djece u „jednostavno“  uređenim društvima), pa autorica paru koji pokušava začeti dijete, Evi (Olga Pakalović) i Danijelu (Igor Kovač), pridružuje rezolutnu Evinu prijateljicu Belu (Lana Barić) koja brojnim argumentima tumači zašto  ne želi djecu.

Iznenadila me je (i zasmetala) stilska razlika u pristupu jer dok se par, iako prilično „dešperatan“ što im ne uspijeva „zajednički projekt“ u stvaranju djeteta, ipak vrlo duhovito razgovara i njihovi dijalozi pršte dosjetkama i šarmom (u čemu su Pakalović i Kovač izvrsni), Belini su monolozi na razini pukog izlaganja, deklarativni i bez žara (što nema smisla jer bi Barić mogla itekako braniti svoj izbor). Ukratko, imamo dva svjetonazora nejednako napisana i glumački ostvarena, što djeluje pomalo navijački, a nisam sigurna da je tako bilo mišljeno.

Predstava počinje spolnim odnosom bračnog para u pozi koja djeluje kao da on nju želi zaštiti od urušavanja stropa,pa zato prateći „erotski“ zvukovi djeluju komično. Opće je poznata činjenica da se tekst na papiru razlikuje po dinamici i emociji od prikaza na pozornici pa me čudi ovakav doslovni prijenos: bio bi mi prihvatljiv da vodi apsurdu, a ne ozračju na granici sprdnje! Alma Prica kao Evina majka i Dragan Despot kao Danijelov otac su glumački izvrsni, njihove dopadljive replike  natkriljuju njihove ozbiljne boleštine (rak i dijabetes), ali ne razumijem zašto razgovaraju samo sa svojom djecom jer to djeluje krnje u odnosu na cijelu obitelj iako se dramski sadržaj  vrti oko obitelji. Zgodne su, no jesu li i nužne, epizode s ljubaznim susjedom (Luka Dragić) i s avatarom Lunom (Tesa Litvan) jer se otuđenje supružnika naslućuje iz njihovog  razgovora. Liječnikova (Livio Badurina) hladna analiza Evinog  zdravlja i prikaz njezinih šansi da zatrudni prilično je zastrašujuća pa se pitam ne šalje li nam autorica poruku izraslu iz osobnog iskustva. Možda upravo to nalazimo u Evinim riječima: „(…) da bi se onda predala u ruke doktorima koji ju toliko napumpaju kemijom da joj doslovce preuzmu kontrolu nad osnovnim tjelesnim procesima.“

Osim neravnoteže između živahnih dijaloga i pamfletskog monologa (teško je na temelju teksta u programskoj knjižici pretpostaviti dramaturške (Mirna Rustemović) ili redateljske  intervencije) uporna vrtnja pozornice (nakrcane čudnom i ne baš uvijek razumljivom scenografijom autora NUMEN/for use) labavi dinamiku zbivanja pa predstava povremeno postaje spora i monotona. Iako je u cjelini kostimografija (Ana Fucijaš) prihvatljiva (stereotipi ne smetaju jer zamjenjuju verbalna objašnjenja), neki su elementi pomalo nelogični (zašto Eva nosi čizme?). 

Mate Matišić (1965.) predstavlja primjer osobe koju je teško „ugurati u ladicu“ jer usprkos tome što je diplomirao  pravo, oduvijek se  profesionalno bavio glazbom i pisanjem drama (i scenarija) stvarajući prepoznatljiv ali pomalo „pomaknuti“ svijet. Redatelj Marin Carić (1947.-2000.) nije bio opterećen Matišićevom mladošću (kao što nikada nije mario stvaraju li kazališnu magiju profesionalci ili naturščici) kada je 1987. u splitskom HNK postavio njegovu dramu Bljesak zlatnog zuba.  Od tada se Matišić „utaborio“ na hrvatskoj sceni, ali temama i svjetonazorom nije prestajao iznenađivati (čak ljutiti) kazališnu publiku. Pomalo razbarušen i neopterećen, likove je birao među ljudima iz „pasivnih“ krajeva i iz urbanih sredina, tragajući uvijek za nečim što bi odudaralo od očekivanog ili uobičajenog. Tri jednočinke Obožavateljica, Prvi Musliman u selu i Ispod perike pod nazivom Ljudi od voska izvedene su 2016. u HNK Zagreb (usporediti tekst s napisom o Štivičić gore), a nove tri jednočinke, Hrvatska Lolita, Porno film i Žena djevojčica, pod imenom Ja sam ona koja nisam režirao je Paolo Magelli uz dramaturgiju Željke Udovičić Pleština.

Prva jednočinka, Hrvatska Lolita, govori o maloljetnoj Nikolini (Anđela Ramljak) koja gola pleše u noćnom klubu mafijaša Jerkice (Milivoj Beader) da bi na taj način otplatila očev (Filip Nola) dug. Budući da su sveučilišni profesor Ivan (Maro Martinović) i Jerkica iz istog sela (čak prijatelji iz djetinjstva), Nikolinina tetka (Doris Šarić Kukuljica) koja je Ivanova susjeda, moli Ivana da od Jerkice sazna što se dogodilo  njenom bratu jer ona sumnja da ga je Jerkica oteo, možda čak ubio. Jerkičin izgled i način na tragu su mafijaškog stereotipa, ali za razliku od drugih, on čita Krležu i osobito voli roman Banket u Blitvi (suvereno komentira da je Krleža kompleksaš, da se pravi pametan i da zna biti dosadan, ali da je lik Barutanskog genijalno napisao; indikativna je scena u kojoj  Jerkica nudi Ivanu da će mu, zahvaljujući svojim poznanstvima,osigurati mjesto akademika).

Iako Beader  jasno pokazuje o kakvom se „uspješnom poduzetniku“ radi, suvišno je njegovo neprekidno urlanje jer se nalazi na svojem terenu i razgovora s prijateljem iz djetinjstva, a kako taj razgovor između jednog naglašeno opasnog i drugog smiješno naivnog muškarca, ne pokazuje nikakve promjene, postupno gubi na zanimljivosti. Sitnica koja mi je zbog učestalosti zasmetala bilo je posluživanje pića: umjesto da se nehajnim  točenjem pića prikaže suvereno vladanje situacijom, ubrzano donošenje napunjenih čaša razbijalo je prirodni slijed. Nisam vidjela svrhu  Nikolininog (prkosnog?) uriniranja, a Barbara Prpić kao Ivanova supruga i Jerkičina trbušna plesačica Enisa Hrvojke Begović djelovale su kao usputna lica (što vjerujem da ne bi trebale biti) pa mi je u prvoj drami najupečatljivija bila Doris Šarić Kukuljica kao zajedljiva susjeda.

Glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića doimala  se nepotrebno agresivnom (povremeno „pokrivajući“ govor), scenografija (Miljenko Sekulić) izvedena  čvrstim pokrivnim papirima bila je djelomično funkcionalna (a namještaj na kotačima vraćao me u ozračje dječjeg vrtića) dok su kostimi (Marita Ćopo) bili nedosljedni (komična odjeća plesačica u prvoj i izvanredno pogođen zbrda-zdola odjevni stil susjeda u drugoj drami), ali su zato video snimke Ivana Marušića Klifa bile izvanredne.

Zaplet u drugoj drami Porno film počinje scenom u kojoj prijatelji Mihovil (Frano Mašković) i Filip (Ugo Korani) slušaju negodovanje susjeda (očaravajuće ga glumi Filip Nola, čime potvrđuje izjavu da nema malih uloga!) zbog preglasnih  zvukova koji dolaze iz Mihovilovog stana dok on sa suprugom vodi ljubav. Znajući da se ne radi o njemu, Mihovil počinje  sumnjati da ga supruga vara s Filipom, a dokaz je njegova „naštimana“ gitara jer Filip kao strastveni gitarist ne može ostaviti „raštimanu“ gitaru (ovdje se javlja Matišićev gitaristički nerv). Filip uskoro priznaje da koristi Mihovilov stan za erotske susrete, ali s Mihovilovom spremačicom Ružom (Lucija Šerbedžija) koja voli „posebne“ seksualne aktivnosti (koje snima i stavlja na Internet gdje ostaju „vječno“; opet Matišićeva ironija). Dolaskom Ruže, prijatelji se rastaju i Mihovil koristi priliku za erotski prizor s Ružom, ali  on postaje scena na probi između glumaca koji igraju te likove  (radi se o zbiljskoj  situaciji koja se otela kontroli jer je Mihovil pokušao silovati  glumicu Katarinu koja glumi Ružu). Uz sjajnog Nolu, odlični su Mašković i Korani, a  atmosferi učinkovito doprinosi Šerbedžija.

Posljednja  jednočinka Žena djevojčica sadržajno je najpotresnija, ali je realizirana pomalo „mlohavo“ (kao da se redatelj zasitio ženske nesreće). Središnji lik je 65-godišnja alkoholičarka Stanka (Urša Raukar) koju sin (Dado Ćosić) i suprug (Zoran Čubrilo) žele poslati na bolničko odvikavanje od alkohola nakon što je pijana pala pod tuđi auto. Raukar na video snimci sjajno dočarava tugu žene koja je izgubila malu kćer, ali njezino izravno statično nabrajanje svega što je godinama činila da bi supruga „izvukla“ iz psihičkih poteškoća (što uključuje i zapuštanje vlastite karijere) djeluje poput čitanja proglasa, sasvim izvan ritma i ugođaja dijaloga. Same po sebi te su replike zanimljive i potresne (među njima bih   istaknula onu da „na svijetu ima toliko sretnih i veselih djevojčica, a tako puno nesretnih i tužnih žena“), ali izgovorene postaju neučinkovite. Matišić voli dosjetke pa je Stanka pala baš pod Jerkičin auto (koji je vozila trudna Nikolina) i kako ona ne želi tužiti vozačicu, galantni joj se Jerkica, u znak zahvalnosti, želi odužiti. Želeći pomoći svojoj snahi Katarini (Ruža u drugoj drami) Stanka ga zamoli da ju zaposli, što Jerkica efikasno rješava jednim telefonskim pozivom (ovdje je Beader bio vrhunski).

Naslov drame Ja sam ona koja nisam protuteža je izjavi „Ja sam onaj koji jesam“ kojom Bog Mojsiju objašnjava svoj identitet. Dok Božji odgovor podrazumijeva Njegovo postojanje, Matišićeve drame pokazuju žensku „nevidljivost“  ali i potrebu za afirmacijom na što, sjedeći na rubu pozornice i svirajući gitaru između jednočinki, ukazuje Katarina Bistrović Darvaš u ulozi nazvanoj „Ona koja nije“.  

Budući da sam odabrala u zajedničkom tekstu pisati o predstavama 64 i Ja sam ona koja nisam, usudila bih se  zaključiti da su oba teksta „ponešto izgubila na putu od papira do pozornice“, da ima izvrsnih dijaloga i sjajno odigranih  uloga, ali da niti jedna predstava nije ispunila moja očekivanja (što zapravo nije njihova, nego moja krivica).