Termin „kao iz bajke“ koristi se prilikom opisa lijepih i ugodnih događaja odnosno za prikaze uspješno savladanih  prepreka sa sretnim krajem. Ipak, najpoznatije bajke često  obiluju grozotama i stravičnim likovima pa iako završavaju  sretno (ako ne sretno, onda barem poučno), često izazivaju određenu nelagodu. Kada je Lyman Frank Baum (1856. – 1919.) napisao roman za djecu Čudesni čarobnjak iz Oza (1900.) težeći modernoj inačici bajke, mnogi su politički analitičari u njegovim opisima i likovima prepoznali aluzije na  neke aspekte američkog društva poput monetarne politike, ličnosti predsjednika ili odnosa prema nekim društvenim skupinama.

Redatelj Victor Fleming (1889.-1949.) snimio je prema ublaženom, ali i dalje prepoznatljivom predlošku, film Čarobnjak iz Oza (1939.) u kojem je dominirala glazba (čuvena pjesma Iznad duge ostala je njegovim zaštitnim znakom), a jakim bojama i vizualizacijom likova „istisnuo“ je političke naznake i postavio standarde za buduća uprizorenja. Ujedno je „poništio“ originalne Baumove rekvizite tako da  osim predanih čitatelja, malo tko zna da glavna junakinja Dorothy zapravo nosi srebrne, a ne crvene cipele (čarobne crvene cipelice postale su prepoznatljivim pojmom popularne kulture), da se čarobnjak prikazuje u različitim oblicima (a ne kao velika glava strašnog glasa) i da su izostavljene brojne epizode (kako se ne bi predugo odgađao konačni ishod).

Svaka verzija Čarobnjaka iz Oza (skraćeni naslov postao je  uobičajen) čuva temeljnu priču: nakon što kuću u kojoj se nalazi djevojčica Dorothy sa svojim psićem Totom tornado prebaci iz Kansasa u zemlju Oz (iz sivila prerije u šarenilo čarolije), Dorothy susreće razne likove poput vještica, malih  ljudi (Munchkins odnosno Žvakači), letećih majmuna i tako dalje. Iako zadivljena svime oko sebe, Dorothy se želi vratiti kući, no ne zna na koji način. Budući da joj dobra čarobnica Sjevera ne zna pomoći, upućuje je moćnom čarobnjaku u Smaragdni grad. Uzevši mrtvoj zloj vještici Istoka (koja je ubijena jer je na nju pala Dorothyna kuća) čarobne srebrne (crvene) cipele, Dorothy kreće putem popločenim žutim  opekama („logo“ ovog „romana ceste“). Usput joj se pridružuju likovi koji od moćnog čarobnjaka žele nešto izmoliti: Strašilo mozak, Limenko (limeni drvosječa) srce i Lav hrabrost. Međutim, čarobnjak zauzvrat zahtjeva da ubiju zlu vješticu Zapada. Nakon obavljenog zadatka, vraćaju se  čarobnjaku, ali nehotice otkrivaju da je čarobnjak starčić koji raznim napravama stvara iluziju moći, odnosno da se radi o varalici. Ipak svaki od likova stječe željenu osobinu, a Dorothy  se vraća kući….

Za filmske su potrebe iz knjige odabrane dopadljive epizode kojima su jasno istaknuti temeljni odnosi među likovima (prijateljstvo i lojalnost), vrline nužne za ostvarenje snova (osjećajnost, mudrost i hrabrost) i dom kao ljudski prioritet. Kada se roman Čarobnjak iz Oza prevodi iz književnog u filmski ili kazališni jezik, doživljava promjene ovisno o mediju i adaptaciji, pa u tome nije iznimka niti predstava Čarobnjak iz Oza u režiji Saše Broz i adaptaciji dramaturginje Nikoline Bogdanović u Zagrebačkom kazalištu mladih (osvrt na izvedbu 16.9.2021.). Odmah valja reći da Baumov roman vrvi dijalozima i da  dramaturginja nije težila dramatizaciji, već  ispisivanju manje ili više zabavnih replika. Iako je redateljica u  najavama ukazivala na istraživanje i vlastito „čitanje“ Baumovog romana, nalazimo dosta mjesta prepoznatljivih iz filma, osobito na vizualnom planu: izgled kuće, crvene cipele, kostimi ključne trojice (posebno lijevak na glavi Limenka)…

S druge strane, vještice su sjajne u svojim čudesnim haljinama (Marita Ćopo) ne samo vizualno nego i karakterno: Lucija Šerbedžija kao vještica Istoka koja se ne miri s vlastitom pogibijom, Anđela Ramljak kao pretjerano opaka vještica Zapada i Milica Manojlović u likovima dobrih čarobnica  (Sjevera i Glinde). Strašilo (Jasmin Telalović), Limenko (Mateo Videk) i Lav (Sreten Mokrović) vrlo su životni, čak duhoviti, ali ne izlaze izvan očekivanih naznaka likova. Odlični su i učinkoviti u svojim različitim ulogama (Munchkini, Spavači, Ozovi zaštitari, leteći majmuni itd., itd.) Kristijan Ugrina, Tina Orlandini, Ugo Korani i Toma Medvešek ne samo jer se, očito dobro zabavljaju, nego vjerojatno i zato što im je ostavljeno dovoljno prostora da se „razigraju“. Njihovi  su prijelazi iz zgode u zgodu i iz lika u lik (zapravo se uvijek radi o grupi likova ) dinamični i bez predaha, tako da su, iako naoko  negdje sa strane, itekako vidljivi. Izvanredno je ostvaren  prikaz Munchkina: malog su rasta s ogromnim šeširima, što je postignuto licima nacrtanim na trbušnoj plohi glumaca. Dora Polić Vitez i Danijel Ljuboja kao Dorothyni strina Em i stric Henry  nisu  imali puno mogućnosti, a način prikaza samog čarobnjaka iz Oza (Petar Leventić) ne čini mi se baš uspjelim.

U razgovorima uoči premijere, redateljica Broz je naglasila da su pravi moćnici oni koji vladaju medijima pa već na početku stric Henry gleda televiziju, krajolik zemlje Oz smješten je u nekoliko televizijskih aparata (iako polje maka naknadno izlazi u prostor, a i opasne šume „bauljaju“ pozornicom), a sam čarobnjak prikazan je konstrukcijom nekoliko ekrana na kojima lelujaju snimke dijelova lica. Kada se otkrije da nema čarobnjačkih moći, on obznanjuje da je meteorolog u TV programu (točno je da ih pomno slušamo, ali oni se barem trude na temelju nekih istraživanja najaviti moguća zbivanja što ih drastično razlikuje od nekih drugih, zbog  utjecaja, opasnijih profesija) i odšulja se… Takav je razvoj prilično nespretan, jer ako je već razotkriven, bilo bi logično da bude barem ismijan. Dorothyn psić Toto kojeg dočarava Ivan Pašalić djeluje kao kombinacija dječaka i psića (nosi loptu, trči i voli da ga glade po trbuhu), ali baš zato nije ništa do kraja (iako je glavni pripovjedač). Petra Svrtan glumi Dorothy, no umjesto da je pokretačica svake akcije, pomalo je stisnuta i neodlučna.

Zgodna scenografska rješenja Stefana Katunara „razbacana“  po velikom prostoru, po mojem sudu, ne postižu prostorno zajedništvo. Na izvedbi koju sam ja gledala nedostajali su jasno naznačeni žuti put i duga (što svjetlošću nije teško ostvariti; prema svjedocima to se u kasnijim izvedbama ispravilo?!), dok su inače dopadljive pjesme skladatelja Tonija Starešinića glasnoćom odudarale od razine govora (ne razumijem zašto je tako teško otpjevati nekoliko pjesama uživo i time izbjeći nesklad između govora i snimke).

Usprkos duhovitim replikama, zanimljivim  vizualizacijama  i  uspjelim glumačkim epizodama, predstava Čarobnjak iz Oza ostala je na pola puta između mogućih rješenja, jednako pri uporabi tehnologije i doslovne tjelesnosti. Ni jedna se  situacija, čak ni ona koja predstavlja iskorak iz poznatog ili očekivanog okruženja, nije  profilirala do kraja.