Romantični istarski gradić Svetvinčenat (Savičenta, San Vincenti) udaljen je tridesetak kilometara od Pule, a rese ga upečatljiva zdanja poput kaštela Morosin-Grimani, ljupke gradske lođe uz prostrani trg (Placa) s cisternom (šternom) i pet crkava. Od 2000. tamo se „udomaćio“ Festival plesa i neverbalnog kazališta, pa se u srpnju svake godine u njemu okupljaju plesni umjetnici i ljubitelji plesa, najčešće na pozornicama u kaštelu i na trgu. Ovogodišnji Festival je u tri dana (23.-25.7.2021.) okupio devet predstava, među kojima ću u ovom tekstu izdvojiti one izvedene na Placi.
Prve je večeri Studio za suvremeni ples (utemeljile su ga 1962. Ana i Vera Maletić) u koreografiji Irme Omerzo i uz svirku čelista i skladatelja Stanislava Kovačića izveo predstavu Spektakl o kojoj je dramaturginja Jasna Jasna Žmak zapisala: „Generirajući plesni vokabular iz odabranih fotografija predstava u produkciji Studija, konkretnog plesačkog iskustva izvođačica i masovnih 'spektakularnih' koreografija, Irma Omerzo u ovom radu traga za granicama,okvirima i kombinacijama zajedništva i ispituje perspektive unisonog kretanja i mogućnosti njegova dekonstruiranja.“
Odjevene u radničke kombinezone (Zdravka Ivandija Kirigin) pet plesačica (Ana Mrak, Dina Ekštajn, Martina Tomić, Ida Jolić, Nastja Štefanić) metalnim šipkama slaže neodređenu konstrukciju (Vanja Magić) „omotane“ očaravajućom glazbom. Povremeno zastaju u svojevrsnim „živim slikama“ aludirajući (pomalo podrugljivo) na „nepostojeću arhivu domaće plesne scene“, da bi taj trenutak razorile uzvicima o nužnosti istovremenih pokreta i uniformiranosti (nalik sletu) kao zalogu za sigurnost („zajedno je spektakularno; to mami u krdo“). Iako predstava slijedi trag dobre ideje, predugim trajanjem i nedovoljnom raznolikošću vodi u monotoniju, no neupitni su entuzijazam plesačica i Kovačićeva vrhunska glazba izvedba.
Dok je scena prve večeri bila usmjerena prema „šterni“, predstavu Plesne upute (neće zauvijek biti ovako) u izvedbi Daniela Conanta i koreografiji Moritza Ostruschnjaka je „štitio“ red starinskih kuća koje su svojim romantičnim „štihom“ odudarale od duha predstave. Odjeven u kvazi-sportsku odjeću sastavljenu od crvenih gaćica, žute majice i šilterice (Daniela Benandini, M.O.), Conant je uporno i neumorno poskakivao po podlozi osvijetljenoj duguljastim neonskim cijevima. Njegovi pokreti obuhvaćali su doista šaroliki repertoar od tradicionalnog bavarskog plesa preko naznake klasičnog baleta do sportskih (na primjer boksačkih) poza.
Koreograf je povremeno prolazio s natpisima (na engleskom jeziku) poput „Neće zauvijek biti ovako“ (što se može odnositi na svjetsku situaciju u vrijeme minhenske premijere u lipnju 2020., ali i na Conantovo skakutanje), „Nakon nekog vremena prestat ćemo misliti o tome“ ili „Idem kratko van pa ću se vratiti“, a jedini zvuk bio je pljeskanje ruku i topoti nogu. Dakako, prilikom izvedbe pjesme Zvuk tišine (Sound of Silence, Simon & Garfunkel) njegova aktivnost je zastala, dok je u završnoj DAF-ovoj izvedbi pjesme Der Mussolini (poput nekada Pačjeg plesa) vrlo doslovno pratio stihove i ritam. Duhovito, šarmantno, dopadljivo i opakije no što djeluje u prvi mah…
Placu je treće večeri „posvojila“ Abby Crain s predstavom Druga strana: noć sanjarenja u koreografiji Sare Shelton Mann, ali mi je teško opisati što sam tom izvedbom dobila, osim izvanredno upečatljivog obrisa kaštela u pozadini. Zanimljivo je uočiti da se spomenute predstave nisu uklapale u festivalsku naslovnu odrednicu „neverbalnog kazališta“ (pisana ili snimljena riječ je i dalje riječ), no to onoj najboljoj nije smetalo.