Razgovarajući jednom davno (1994.) s glumcem i redateljem,  kasnije umjetničkim ravnateljem Teatra Exit, Matkom Ragužem, šalila sam se povodom imena tek utemeljenog  kazališta (exit eng., izlaz) pitajući ga radi li se o traganju za drugačijom umjetničkom estetikom ili o novom mjestu za večernji izlazak. Vrijeme je pokazalo da je u „svakoj šali pola istine“ (ovaj puta cijela) jer osim nove kazališne estetike,  Raguž je u dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt upriličio Ljetne noći Teatra Exit (2010.), a odaziv publike demantirao je tvrdnju da je ljeti Zagreb prazan. U prvom, srpanjskom djelu 12. Ljetnih noći gostovalo je nekoliko problemskih predstava a među njima i autorski projekt Milene Bogavac  i Marka Grubića Udarna vijest (o medijima i strahu) u produkciji „Trinidada“ iz Novog Sada te  Beoarta i Kulturnog centra grada iz Beograda (17.7. 2021.).

Otrcana fraza da nije vijest kada pas ugrize čovjeka nego čovjek psa ili da, kada nema vijesti, znači da su vijesti dobre (No news, good news), ukazuje na iskonsku strast publike  prema vijestima o pretjeranim, užasnim ili  bizarnim događajima. Temeljna razlika između nekadašnjih i današnjih informacija, odnosno protoka vijesti, jest u brzini kolanja, njihovoj raširenosti i dostupnosti zahvaljujući novim tehnologijama i većoj mogućnosti manipulacija (prisjetimo se veličine slova kojim se ispisuje neka „gadost“ i onih kojima se ista demantira!). Upravo potreba da se neprestance bude informiran (u bilo kojoj situaciji i na bilo kojem mjestu o bilo čemu) dovodi do smanjene kritičnosti primatelja vijesti, ali i do postupnog „zagađenja“. Pažnju privlači sve obilježeno kao „šok i nevjerica“, pa šokantnim postaje nanos snijega u siječnju (iako se zbiva svake godine) ili prasica koja je okotila deset praščića (iako naznaka „trinaesto prase“ kao obilježje za  nekoga suvišnog jasno pokazuje da je dvanaest mladunaca  još uvijek unutar očekivanog; ali to valja znati).

Posegnuvši za konkretnim primjerima u srpskim medijima (uz ekipu stručnih suradnika), autori su ukazali na komičnost i strahote koje nose mediji ili, kako to zgodno piše u pratećoj publikaciji, „Kada bi slika svijeta iz udarnih vijesti bila istinita, svijet bi odavno prestao postojati!“. Mina Nikolić i Đorđe Živadinović Grgur na dinamičan i šarmantan način pokazuju što nam mediji rade (video Igor Vuković), ali su pri tome svjesni da je publika voljna (i spremna) te i takve sadržaje prihvaćati („Publika je organizam čija se inteligencija poklapa s onom najglupljeg člana“). Iz navedenog proizlazi da su  „Dobre vijesti, zapravo, loše vijesti“ ( dosadne su!) jer se teži  „kliktabilnim vijestima“ (famozno „lajkanje“, odnosno „hejtanje“), a nevažne postaju vijesti „opterećene“ s TIPO (točno, istinito, provjereno, objektivno). Senzacionalno je prioritetno tako da se posve zanemaruje  poruka „knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci“ (prosvjetitelj Dositej Obradović, 1739.-1811.).

Spoznaja da je suvremeni čovjek opsesivno ovisan o vizualnim podražajima izaziva s pozornice duhoviti komentar: „Gledali i navikli se, gledali i navukli se!“. Primljene informacije sve više utječu na maštu, različite interpretacija iste vijesti izazivaju raznovrsne učinke, a istinska stvarnost postaje ona u kojoj provodimo najviše vremena: sve su to spoznaje koje doista mogu izazvati strah. Gledatelje nesklone teroru digitalnog svijeta autori („Mi smo rudimentarni ostaci“) uvjeravaju da nisu mrtvi ako je mrtav njihov telefon/mobitel i da možda tek tada počinju istinski živjeti! Predstava „Udarna vijest“ na duhovit, zanimljiv i utemeljen način upozorava na opasan utjecaj medija, ali bojim se da mnogima „zvona i praporci“ još uvijek preglasno zveče.