VIRKAZ: KAZALIŠTE VIROVITICA, "GOSPOĐINA MAJKA JE PREMINULA"
A onda se začulo zvono na vratima
Feydeauova farsa odlično analizira društvene i obiteljske odnose, Fleger je osmislila dinamičnu i uravnoteženu predstavu, a glumci su izvrsno dočarali vječne životne situacije
Objavljeno: 9.14.2021 10:36:44 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Gospođina majka je preminula" / Saša Pjanić

 

17. virovitički kazališni susreti (11.6. – 10.7.2021.) priljubili su se 18.virovitičkom kazališnom ljetu (13.6.-4.7.), pa se VIRKAS umjesto po zimi održao po ljeti, a završio je premijerom jednočinke Georgea Feydeaua Gospođina majka je preminula u režiji Lee Anastazije Fleger (Kazalište Virovitica, 9.7.).

U teškim i ekstremnim vremenima, a nema sumnje da upravo u takvom živimo, repertoar se može oblikovati kao da se ništa ne dešava, ali je vjerojatnije da će okolnosti utjecati na izbor predstava. I tu postoje dvije mogućnosti: ili se biraju dramatični tekstovi koji naglašavaju i propituju nastalo stanje ili se, u svrhu održavanje zdravog duha (u donekle zdravom tijelu) igraju vesele i prpošne (ali ne bedaste) predstave.  U Kazalištu Virovitica odabrali su za kraj sezone ovu drugu verziju, pa kako su već poznavali rad (Seksi rublje) darovite redateljice Lee Anastazije Fleger (1992.), ponudili su joj suradnju, a ona je sa sobom donijela Feydeauovu farsu s temom iz bračnog života Gospođina majka je preminula za čiju je režiju dobila Rektorovu nagradu u akademskoj  godini  2013./2014.

Redateljica je danas starija i iskusnija, a i glumci s kojima je sada radila pripadaju drugačijem miljeu nego oni od prije sedam godina, pa ova predstava ne može biti kopija prethodne (dramaturginja Nikolina Rafaj). Francuski komediograf Georges Feydeau (1862.-1921.) bio je omiljen zbog svojih brojnih farsi i vodvilja za čija je pisanja koristio iskustva svojih prethodnika Eugena Labichea, Henrija Meilhaca  i Alfreda Hennequina. Suštinu svojih komada opisao je sljedećim riječima: „… kada sjednem da bih napisao dramu, identificiram sve one likove koji imaju razloga da se izbjegavaju i onda je moja zadaća da ih što prije okupim i da to činim što češće…“.

U bezlično uređenoj spavaćoj sobi mladog bračnog para Luciena (Goran Vučko) i Yvonne (Sara Lustig) dominira (očekivano) krevet (Lea Anastazija Fleger, Krešimir Tomac), a tradicionalni „rekvizit“ ovakve komedije su brojna vrata, pa tako ona lijevo vode u gospodinovu sobu,  desno u sobu služavke Annette (Vlasta Golub), a središnja su vanjska vrata na koja će pozvoniti sobar Yvonnine majke Joseph (Goran Koši) s fatalnom viješću o majčinoj smrti. Do tog zvona pratimo zbivanja u spavaćoj sobi u koju, nakon maskenbala likovnih umjetnika, u četiri sata ujutro dolazi (na biciklu) pripiti Lucien odjeven poput francuskog kralja Luja XIV.

Njegova mlada supruga je ogorčena, ali mu je istovremeno sklona i ta je dvojnost temelj njihovog odnosa… On je, primjerice, neprestance naziva „ljubavi“, ali mu ponekad  pobjegne „glupačo“. Ili kada riječju „jedinstvene“ opisuje grudi slikarskog modela, dok su Yvonnine tek „jedre“, „lijepe“ ili čak „nalik na vješalice“. Dijalog o grudima je poput dijaloga o bilo kakvoj „običnoj  pojavi“ i upravo to odsustvo erotike odnosno „gimnastički“ obavljen spolni čin pokazuje upitnost njihove bliskosti. Realistična zbivanja se prekidaju  serijom komičnih „štoseva“ poput fanatične brige da se ne ošteti novi (još neotplaćeni) parket, grijanje fenom, Vučkovo puzanje u vreći za spavanje ili sluškinjina poštapalica „Jesem vam bigulicu“ (nekada vrlo uobičajena).

I dok slušamo  njihova „prepucavanja“ , zvono na vratima i pojava majčinog sobara  u taj prerani jutarnji sat unosi dramsku napetost. Gradaciju obavijesti o tragičnom događaju, poznatu iz brojnih farsi, od „mami nije baš najbolje“ preko „bolesna je“ i „prilično je bolesna“ do „mrtva je“ (uz pokret očima prema nebu), Koši je izveo izvanredno duhovito i iznova potvrdio da „manje je više“ odnosno da se suzdržanim  pokretima  i grimasama  izaziva jači učinak. I dok Yvonne rida, Lucien  potajno računa dobrobit od smrti jer se nada da će ostavštinom moći isplatiti dugove (naime, on je nerealizirani slikar i realizirani blagajnik koji se, zapravo, priženio) pri čemu tješi svoju suprugu kako je „ono najgore prošlo“ (jer mama je umrla, pa se ništa lošije više ne može dogoditi).

Sara Lustig i Goran Vučko su u ovoj predstavi  odlično uigrani, spretni, prirodni i komični bez pretjerivanja. Mislim da  bi svako kazalište doista moglo poželjeti ovakav glumački par čijim se „rukama “ može povjeriti bilo koja predstava (kada se prisjetim njihovih dosadašnjih zajedničkih  izvedbi, mislim da nimalo ne pretjerujem). Košija sam već „potapšala po ramenu“ i još mi je preostala Vlasta Golub čiji sam komični nerv već isticala. U odnosu na ostale glumce njezina mi je Annette djelovala malo pretjerana, ali onda sam shvatila da je ona (Annette, a ne Vlasta) „malo čudna“ pa mi se ovakav pristup u konačnici uklopio u cjelinu. Osobito je šarmantno njezino koketiranje s Josephom! Nakon različitih reakcija na smrt gospođine majke, dolazi do konsternacije jer se otkriva fatalna pogreška…

Predstavi je izuzetno doprinijela Viktoria Bubalo oblikujući  jasan, prepoznatljiv, ali nenametljiv scenski pokret (koji su glumci mogli u cjelini ostvariti), glazbom Vedran Gorjup i Mario Petrinjak  te tradicionalno pouzdan dizajner svjetla Domagoj Garaj. Ne samo izgledom nego i odličnom nosivošću (svjedokinja Sara) moram izdvojiti kostime (Vanda Grba, Lea Anastazija Fleger, Krešimir Tomac) jer jedino kada se glumac/ica dobro osjeća u odjeći, ona je ispunila svrhu.

Feydeauova farsa Gospođina majka je preminula odlično analizira  društvene i obiteljske odnose (temeljene uglavnom na kinjenju), Fleger je osmislila dinamičnu i uravnoteženu predstavu, a glumci su izvrsno dočarali vječne životne situacije. Ako se već oko nas događaju gadne stvari, da nam je barem kazališta oaza ugode.