67. SPLITSKO LJETO: "GLORIJA"
Svatko ima svoju Gloriju
Budući da je Marinkovićeva 'Glorija' moja omiljena drama, posegnula sam za njom kako bih u tekstu razabrala poticaje za ovako zamišljenu predstavu. Nisam uspjela
Objavljeno: 9.9.2021 10:44:59 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Glorija" / HNK Split

 

Program 67. Splitskog ljeta (14.7.-14.8.2021.) bio je posvećen  500. obljetnici prvotiska Judite, najznamenitijeg djela Marka Marulića (1450.-1524.) pa me čudilo da nitko nije napomenuo prilikom premijere (jedine dramske na ovom Splitskom ljetu) najpoznatije drame Ranka Marinkovića (1913.-2001.) Glorije u režiji Dražena Ferenčine (Sustipan, 2.8.) da je ova izuzetna drama tiskana prije 65 godina (1956.). Svoje prve izvedbe drama je doživjela 1955. u Celju (redatelj Andrej Hieng) i u Zagrebu (HNK, redatelj Bojan Stupica), ali je kasnijim naraštajima u sjećanju ostala izvedba u Dramskom kazalištu „Gavella“ (1970.) u režiji Božidara Violića.

Svojom temom, razradom likova i izvrsnim dijalozima Glorija (mirakl u šest slika) se uvijek smatrala pomalo subverzivnom  dramom zbog  usporedbe sakralnog i profanog svjetonazora proizašlog iz propitivanje crkvenih i cirkuskih performativnih postupaka. Glavni dramski motiv jest ideja mladog i vrlo ambicioznog don Jeronima da na mjesto Gospinog kipa na oltar smjesti ženu koja bi povremenim treptanjima stvarala iluziju čudotvornosti i dodatno privukla puk u crkvu. Mada je svjestan da se radi o prevari, on svoje namjere opravdava veličanjem vjere, ali se ujedno nada promaknuću u crkvenoj hijerarhiji.

Poučen nekadašnjim vlastitim neuspjehom, stariji i iskusniji don Zane ukazuje mu na manjkavosti plana, ali zaneseni don Jere za to ne mari jer je otkrio idealnu osobu za provedbu svog nauma. To je časna sestra Magdalena, nekadašnja cirkuska akrobatkinja Glorija Fleche koja se zaredila jer je zahvaljujući Bogorodici izbjegla smrt na trapezu. Poznavanje cirkuskih vještina i tjelesna disciplina čini je, prema don Jereovom mišljenju, podobnom za ulogu Gospinog kipa. Don Jere koristeći svoj neupitni (crkveni) autoritet uvjerava poslušnu Gloriju u ispravnost tog čina i ona počinje  „nastupati“ kao Gospa. Međutim, don Jere upada u emotivnu  klopku, pa umjesto da kiti oltar i svira na orguljama u Gospinu slavu, on počinje „slaviti“ Gloriju. Dakako, don Zane i don Florijo ubrzo prepoznaju o čemu se radi i slute da će doći do kraha, ne samo zbog zabranjene (uzajamne) ljubavi, već zbog pritiska koji Glorija više ne može izdržati. 

Slušajući predane molitve ljudi kojima ne može pomoći, postaje svjesna prevare u kojoj sudjeluje. Presudni trenutak bio je kada se oglušila na očeve molbe dok su ga tjerali iz crkve i ona odlučuje napustiti redovnički život u koji se uzdala i vraća se u cirkus: od sestre Magdalene ponovo postaje Glorija, a od Glorije privatna osoba imenom Jagoda zgađena nad životom. Glorijin otac zatekao se u crkvi jer je, nakon propasti cirkusa, načinio mehaničko raspleo koje je pokušao prodati svećenicima. Don Jere s gnušanjem odbija ponudu potpuno nesvjestan da je njegovo vlastito „čudo“ s  Bogorodičinim kipom na istoj razini s „čudom“ koje proizvodi mehanička naprava (iskusni biskup sa zadovoljstvom kupuje tu napravu).  

Usprkos naglašeno duhovitim dijalozima, Glorija se nimalo zabavno bavi problemima fanatizma, dominacije i manipulacije, nemogućnošću osobne realizacije i krhkošću ljudskih sudbina. Dok su nekada u izvedbama (i analizama) ove drame dominirale političke komponente, zadnje su predstave bile sklonije propitivanju emotivnih odnosa, što uključuje i ovu splitsku predstavu (dramaturginja Petra Mrduljaš). Iako se izvedba vjerno držala dramskog teksta, kako je predstava odmicala bio je sve očitiji naglasak na muškim likovima i to na onim elementima koji ih čine komičnim. Komedija muških karaktera „izgurala“ je Glorijin lik na marginu. Ljupka i darovita Katarina Romac tek je djelomice uspijevala dati glas sestri Magdaleni pa su najupečatljivije  scene bile dok je sjedila kao Bogorodičin kip u prikladnom interijeru.

Crkveni prostor oblikovan je (Dinka Jeričević) nizom niša zakrivenih laganim tkaninama obješenim na crkvenom zidu u kojima su se nalazili scenski rekviziti, odnosno oltar, dok se cirkus u drugom dijelu predstave dočarao šarenim žaruljicama i projekcijom na spomenutim tkaninama. Ispred ovog zdanja nalazila se za potrebe glumaca prilično nespretno izvedena trodijelna drvena podloga, a ambijentalni doprinos sustipanskog parka bili su (umjetni)  grmovi crvenih i bijelih ruža odnosno dio tratine na kojoj su bili smješteni stol i stolac.

Za tim je stolom sjedio britki i pronicljivi don Zane kojeg je vrlo duhovito i uvjerljivo interpretirao Trpimir Jurkić. Njemu se u opakim razgovorima  pridružio hedonist don Florijo, izvrsni Nenad Srdelić pa su ti dijalozi predstavljali najbolji dio ove duge i ne baš nadahnute predstave. Kako relativno mala uloga može imati gromki odjek pokazao je sjajni Filip Radoš u ulozi ostarjelog i pomalo djetinjastog biskupa, koji zobljući grožđe iz pletene košarice, svijet doživljava priprosto i naivno. Mijo Jurišić kao don Jere u prvom je djelu predstave vrlo učinkovito dočaravao nervoznog i nesigurnog fanatika (dopalo mi se kada se naljutio na helikopter), ali takvim ostaje i nakon promjene dramske situacije (kada shvati da nije uspio u svojem naumu) pa onda to postaje naporno i nepotrebno. Iako je razumljivo da je zatečen svojim ljubavnim osjećajima, ipak je ta njegova trka uokolo bila sasvim suvišna.

Glorijinog  oca Flokija Flechea glumio je za tu ulogu premladi Vicko Bilandžić koji ni u najpotresnijim scenama nije uspio izazivati odgovarajuću emociju. Krešimir Jelić u ulozi crkvenjaka Tome i Tajana Jovanović kao ucviljena majka bili su korektni, ali nisam uvjerena u učinkovitost demonski našminkanih  klaunova (Alen Čelić, Maro Drobnić, Luka Čerjan). Pojavljivali su  se s ponekom replikom, razbacivali  se jabukama (valjda metafora Raja u kojem su don Jere i Glorija ljudi na pragu grijeha, dok je don Zane Nečastivi; ionako ga don Jere naziva zmijom), a jedina njihova osmišljena akcija bila je vezana uz Glorijinu smrt.

Marita Ćopo nije imala previše posla oko svećeničkih odora, ali je nepotrebno kričavo kostimirala Gloriju u Madonu, dok  Flokija nije odjenula kako bi dočarala cirkuskog poslenika. Igor Karlić je primjerenom glazbom pratio zbivanja, ali je raspored glazbe i govora nalikovao radijskoj emisiji. Budući da je Marinkovićeva Glorija moja omiljena drama, posegnula sam za njom kako bih u tekstu razabrala poticaje za ovako zamišljenu predstavu. Nisam uspjela.