10. FESTIVAL MIROSLAV KRLEŽA: ADU, "U AGONIJI"
To već liči na Krležu
Usprkos nekim nespretnostima, predstava mi se prilično dopala zbog dvije važne komponente: poštivanja Krležinog jezika i fantastične Lane Meniga kao Laure Lenbach
Objavljeno: 9.6.2021 3:40:16 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"U agoniji" / Saša Novković

 

U želji da održi zanimanje za Krležin opus, Teatar poezije već desetu godinu (1.-7.7.2021.) predano organizira Festival „Miroslav Krleža“ na kojem, među ostalim programima, važno mjesto zauzimaju predstave prema Krležinim  dramama. Zahvaljujući toj koncepciji, ove su godine gostovali  studenti 2. godine Diplomskog studija glume zagrebačke ADU iz klase Dore Ruždjak Podolski s dramom U agoniji, drugom iz „glembajevskog ciklusa“, posegnuvši za  prvotnom verzijom od dva čina (Leksikografski zavod, 6.7.).

Ova je drama zbilja jako poznata pa se pitam trebam li uopće opisivati odnose između baruna Lenbacha, kartaša i propalog čovjeka i njegove supruge Laure koja se, izgubivši sve iluzije vezane uz njega i njihov brak, naivno okrenula odvjetniku Ivanu Križovcu, (svom „intimusu“), da bi ipak shvatila da se prevarila jer on nije vrijedan njezine ljubavi.

Iako je možda „neodgovorno“ uspoređivati ovu mladenačku izvedbu s onom iskusnih glumaca u nacionalnom kazalištu (HNK Zagreb), ne mogu odoljeti da ne usporedim jezik Krležinih junaka u ove dvije predstave! Samo cesta dijeli HNK od ADU, ali kao da se radi o dva planeta: dok se mladi glumci „ubiše“ pazeći na Krležine jezične finese, pomno izgovarajući njemačke fraze koje su bile onodobne sastavnice (građanske klase) zagrebačkog žargona (jezična savjetnica Ivana Legati, savjetnica za njemački jezik Lana Meniga), u nacionalnoj se njegovateljici hrvatske kulture Krležin jezik sveo na đačko štivo bez stranih riječi i složenih konstrukcija… 

U dvorištu Leksa jednostavna scenografija prikazuje u prvom činu Laurin „šnajderaj“, a potom se u drugom činu malim intervencijama oblikuje njezin dom pa kako se zapravo radi o prilično očekivanom rasporedu, nemamo nikakvu naznaku scenografa(?), ali kako očito „odijelo čini čovjeka“, vrlo su pomno osmišljeni kostimi (Melani Međeši, Emma Stephanie Gaunt, Karla Kos, Karmen Polović, Giorgia Pezzolato – TTF, mentorica Ivana Bakal).

Iako se kaže „Zucker kommt zuletzt “ ( „Šećer dolazi na kraju“), ja ću „zašećeriti“ na početku i osvrnuti se na fascinantnu Lanu Meniga u ulozi Laure Lenbach. Od njezine prve pojave u salonu u kojem zarađuje za život, ali se osjeća  nelagodno, preko sukoba sa suprugom (Dominik Dolenc) i željno očekivanog susreta s „intimusom“ dr. Ivanom plemenitim Križovcem (Kristijan Petelin), Meniga gradira svoju ljutnju, svoj bunt, svoje ogorčenje… Kada se njezin suprug ustrijeli, ona je zgrožena, ali zadovoljna jer je vrlo teško podnosila bračni  pritisak, ali kada shvaća da je njezina uzdanica, advokat Ivan Križovec, nedostojan njezine ljubavi  (jer je samo „dobro skrojeni sako“),  ona tuguje nad sobom i svojom pogrešnom procjenom. Lana Meniga uspijeva prikazati sve Laurine emocije – od nježnog pogleda prema Križovcu koji dolazi u njezin salon, razočaranja kada shvati da je on tek u prolazu, ljutnju prema suprugu koji ju je pokušao obmanuti, dvojbu koju osjeća između zadovoljstva i užasa izazvanog suprugovim samoubojstvom, očaj kada shvati da joj Križovec nije priskočio u pomoć jer je bio s drugom ženom i konačna odluka da svemu učini kraj… Lana Meniga svoju Lauru gradi fino i pametno, malim grimasama i usputnim pogledima, slinom i suzama, te napokon riječima koje zvuče opako, uvredljivo i beskrajno bolno. Mislim da je to „moja“ Laura Lenbach!

Iako naoko nevažna, uloga ruske emigrantice Madaleine Petrovne je nudila glumicama mogućnosti da u jednom kratkom dinamičnom trenutku pokažu što mogu i znaju, pa se odlično snašla i Laura Bošnjak – njezinu kvazi plemkinju  smatramo prijetvornom, ali nam je istovremeno draga jer tako jako iritira baruna Lenbacha. Dominik Dolenc u ulozi Laurina muža  pretjerano urla i maše rukama, a da pri tome uopće nemamo dojam da je pijan … možda bi valjalo otići u kakvu periferijsku krčmu na edukaciju! Ni Kristijan Petelin nije uvjerljiv kao Križovec – sve on točno izgovara, ali bez očekivane superiornosti pomiješane s ljigavošću: dok nestrpljivo gleda na sat i laže o svojim boravcima, svima nam je (osim Lauri) jasno o kakvom je „tipu“ riječ, ali Petelin je nekako i dalje „dobar dečko“ (poput učitelja u Turgenjevljovoj komediji Mjesec dana na selu). Pojavu gluhonijemog prosjaka i asistenta režije Patrika Sečena spominjem jer ćemo tog  budućeg redatelja vjerojatno kad-tad sretati, pa je ovo možda početak „jednog lijepog prijateljstva“.

Dakle, moram reći da mi se, usprkos nekim nespretnostima, ova predstava prilično dopala zbog dvije važne komponente: poštivanja Krležinog jezika (jer koga vraga radiš Krležin tekst ako ga destruiraš?!) i fantastične Lane Meniga kao Laure Lenbach. A to je puno više od onoga što obično dobivam na predstavama…