PROSTOR KREACIJE - URANIA: UO THEATRE, "VITAČA"
Košarica ispunjena iglama
Predstava 'Vitača' je zanimljiv projekt s promišljeno izabranim glumicama i suvremenim kazališnim jezikom, ali se možda, umjesto pukog pokazivanja situacije i problema, trebalo malo dublje zarezati… Krvlju iz tijela često istekne i otrov
Objavljeno: 9.6.2021 1:30:07 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Vitača" / Karla Budišćak

 

Pretvaranjem (zahvaljujući arhitektonskom uredu 3LHD) dvorane nekadašnjeg kina Urania / Partizan u Prostor kreacije – Urania, na zagrebačkom se Kvaternikovom trgu  pojavilo omiljeno mjesto za različita umjetnička događanja, pa je tamo odigrana i predstava Vitača Umjetničke  organizacije Thearte (11.6.2021.).

Prema navodima autora, predstava je potaknuta likom iz  romana Milorada Pavića Predeo slikan čajem (dramaturgija Kristina Kegljen, dramatizacija i režija Sara Stanić), a u njoj nastupaju dvije glumice od kojih se Sara Stanić (1985.) nalazi na dohvat publike, dok je Lela Margitić (1941.) na snimci i tek se u završnici pojavljuje „u živo“ (11.6.2021.). Po mojem sudu, takva podjela na stvarni i virtualni prostor prikazuje odnos između dvije prostorne i vremenske domene, jer „dostupna“ glumica nudi sadašnjost i ono što današnje vrijeme cijeni (mladost), dok snimljena glumica predstavlja prošlost koju  današnjica nevoljko trpi (starce).

Ženskost (koja je u prošlosti bila vezana uz kućanske poslove i zbog toga je valjda svatko iz publike dobio na poklon papirnatu košaricu sa šivaćim priborom) i propitivanje promjena koje protokom vremena doživljava žensko tijelo i ženski duh predočavaju naše dvije junakinje na različite načine. Stanić pokretima (scenski pokret Maja Marjančić) prikazuje dvojbe i muke mlade žene: grči se i zdvaja, rukom zatvara usta kako ne bi kriknula i traži pomoć na neočekivanom mjestu (talog od kave), pri čemu njezino lice pokazuje široki spektar emocija kojim nas pomalo uvlači u svoju bespomoćnost…

Istovremeno Margitić na snimci mirno veze (nije slučajna sličnost namještaja na snimci i pozornici) i ustrajnošću iskusne žene priča svoje priče, svoja viđenja i svoje asocijacije.  A onda se njih dvije  spaze i počinju komunicirati na daljinu (mašu i šalju poljupce) te zamjenjuju mjesta, pa sada gledamo kako Stanić smireno sjedi u vrtu  (snimateljica i montažerka slike Karla Budišćak), dok nas Margitić iz neposredne blizine  „neljubazno“ gleda smatrajući da ne treba podcjenjivati starce („niti je mladost gordost, niti je starost poniznost“). Ako netko ipak sažalijeva starce jer u njima vidi isključivo slabo tijelo, a ne iskustvo pohranjeno u fragilnoj  posudi, onda mu Lela Margitić  herojski poručuje: „Goni se u k…c“.

Predstava Vitača je zanimljiv projekt  s promišljeno izabranim  glumicama i suvremenim kazališnim jezikom, ali se možda, umjesto pukog pokazivanja situacije i problema, trebalo malo dublje zarezati… Krvlju iz tijela često istekne i otrov.