Pri kraju 45. Dana satire Fadila Hadžića u Satiričko kazalište Kerempuh je došlo Beogradsko dramsko pozorište sa svojom  novom predstavom Ružni, prljavi, zli u režiji Lenke Udovički (22.6.2021.). Ako naslov podsjeća na nagrađivani film Brutti, sporchi e cattivi (Ružni, prljavi i zli, 1976.) talijanskog redatelja Ettorea Scole (1931.-2016.) to nije slučajno, jer je Slobodan Obradović napisao dramski tekst prateći priču spomenutog filma u kojoj se prikazuje život sirotinje na rimskoj periferiji.

Brojna obitelj Giacinta Mazzatelle, koja obuhvaća četiri naraštaja, živi zajedno u skučenoj straćari, a osim njega, koji je izgubivši oko dobio pozamašnu novčanu odštetu, nitko nema novaca i „zarađuju“ krađom, prostitucijom i sumnjivim poslovima. Živeći u neljudskim uvjetima i trajnoj neimaštini, sinovi i kćeri uzaludno pokušavaju od Giacinta izmoliti novac. Gluh na njihove molbe i u stalnom strahu od krađe (na koju i sami potomci pomišljaju), Giacinto neprestance izaziva svađe i sukobe, pa kada u takvu naelektriziranu atmosferu dovede  mladu ljubavnicu, supruga ga, uz suglasnost obitelji, odlučuje otrovati (tjestenina s mišomorom).

Osim na samom kraju, filmska i kazališna priča se podudaraju, nerijetko čak i u detaljima. Bjanka Adžić Ursulov odjenula je likove ovisno o „profesiji“ (uglavnom prilično „dronjavo“ ), Aleksandar Denić potrudio se zakrčiti scenu duhovito izdvojivši  zahodsku kućicu, oko glazbenog djela se pobrinuo Nigel Osborne, a Staša Zurovac osmislio je scenski pokret. Zagrebački glumac Ozren Grabarić predočio je Giacinta (u filmu je to Nino Manfredi) na energičan i poletan način, pokazujući grubost primitivnog i svemoćnog  oca obitelji. Nisu mi dragi brojni gadljivi prizori jer za njih ne nalazim opravdanja (uz, dakako, nekoliko izuzetaka poput povraćanja otrovanog ručka).

Gomilanjem odbojnih prizora oni postaju opće mjesto čime „pada“ tenzija, pa ono što je u početku djelovalo kao akcija, postaje predvidljivo i nimalo zabavno. Dakle, stalna „prepucavanja“ i pretrčavanja scenom postaju zamorna pa svojom posebnošću najbolji postaju „smireni“ prizori poput fatalnog ručka (glumci sjede na rubu pozornice i sasvim je jasno da su za stolom) ili starice u invalidskim kolicima koja se ne odvaja od  televizora (izvrstan Jovo Maksić; u filmu je tu ulogu glumio Giovanni Rovini). Predstava Ružni, prljavi, zli je tipična glumačka ansambl predstava, ali likovi ovdje, za razliku od filma, nisu toliko profilirani pa glumcima ne uspijeva svoje uloge  u potpunosti „odlijepiti“ iz smjese.

Umjesto bilo kakvog dodatnog komentara, samo ću naznačit da mogu pretpostaviti zašto se publici svidio Grabarić (Nagrada „Ivo Serdar“) i zašto su gledatelji usred predstave napuštali dvoranu.