Književnik, pjesnik i polemičar Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) prototip je lutalice i boema koji žudi za smirenjem pa zato nije neobično da u njegovom opusu nalazimo žučne, gotovo „divlje“ rasprave i najnježnija lirska očitovanja. Negdje u sredinu između tih krajnjih izričaja mogli bismo smjestiti Umorne priče (1909.), zbirku od osamnaest priča „rasutih“ po hrvatskim i srpskim književnim časopisima (od 1902. do 1908.). Suradnjom  EUROKAZ-a s Empiria teatrom nastao je autorski projekt Umorne priče dramaturginje Dine Vukelić i redateljice Ive Srnec Hamer temeljen na novelama i pjesmama Antuna Gustava Matoša u izvedbi mladih glumaca Laure Bošnjak, Mateja Đurđevića, Roka Juričića i Katarine Madirazza (Pogon Jedinstvo, Zagreb, 14. 6. 2021.).

Povezujući glumu s tehnologijom, sjajnim mada možda izlišnim 3D projekcijama Vitra Drinkovića i posve nepotrebnim Zoom dopunama, predstava se u geometrijskom scenografskom okruženju (Drinković, kostimi Suzana Brezovec) bavi Matoševim pričama (O tebi i o meni, Moć štampe, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, Cvijet s raskršća i s još ponekim motivom) i pjesmama u kojima je iskazivao svoje frustracije, ali i nenadmašno ljubavno očitovanje poput onog u Utjesi kose. No, što smo doista novo spoznali kroz ovaj odabir? Zapravo ništa. Možda tek podsjećanje na jednog zanimljivog književnika koji je zbog beskompromisnog načina bio u svađi sa svojom sredinom (nije prezao lošom proglasiti prijateljevu knjigu), za razliku od današnjih kritičara, od kojih malo tko piše ono što doista misli.

Nažalost, sama predstava nije previše doprinijela spoznaji o Matošu i njegovom književnom djelu: redanje priča i pjesama „obojanih“  suvremenom tehnologijom (čija je svrha nerazumljiva, osim ukoliko ne predstavljaju komentar na razdoblje nemogućih izravnih susreta) moglo bi eventualno nagnati nekog ljubitelja hrvatske književne baštine da posegne za Matošem (što nije ni najmanje jednostavno, barem kada se radi o zagrebačkim knjižnicama) ne bi li ga susreo u izvornom obliku.

Kako se radi o suradnji mladih (vjerujem ambicioznih) ljudi i alternativnog kazališnog produkcijskog veterana, odbijam prihvatiti pomisao da se radi o podilaženju publici, odnosno simplifikaciji književnog djela za potrebe školaraca… Ali i sam „stekliš“ Gustl je svoju Staru pjesmu započeo stihovima: „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi…..“