TRICYCLE TRAUMA I KUM – KAZALIŠTE U MOČVARI: „PRIRODNO LUDILO, UMJETNA GLUPOST“
Glavno da nije dosadno
Moram priznati da nisam baš u svakom trenutku bila sigurna što gledam i zašto se nešto zbiva, ali sam zahvaljujući zadivljujućoj energiji izvođača i njihovoj predanoj izvedbi vremenom za to prestala mariti
Objavljeno: 7.16.2021 11:50:16 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Prirodno ludilo, umjetna glupost" / Tricycle Trauma

 

Nedavno sam sjedila u predvorju kluba „Močvara“ kadli   pokraj mene protrči divovska hobotnica… Budući da živimo u uvjetima u kojima bi se Harms itekako nadahnuo, nisam se suviše iznenadila niti uznemirila. Međutim, kada sam iz klupskog prostora čula ekstremno glasnu  glazbu koju sam prepoznala kao Indoševu „šahtofoniju“, odlučila sam saznati o čemu se radi, pa sam sljedeće večeri pogledala predstavu Prirodno ludilo, umjetna glupost nastalu suradnjom Udruge za razvoj cirkuskih i izvedbenih umjetnosti Tricycle Trauma i KUM – kazališta u Močvari (15.6.2021.).

Mada se cirkuske skupine (i nikada prežaljeni Festival novog cirkusa u Zagrebu) diče slobodoumnošću, na ulazu u dvoranu su nam strogo zabranili pomicati naoko nelogično poslagane stolice, no ubrzo smo shvatili da je to radi sigurnosti izvođača (ne zbog opasnosti od zaraze nego fizičkih ozljeda). Polazište kolektiva Tricycle Trauma jest spajanje suvremenih cirkuskih izvedbenih formi i ekstremnih glazbenih žanrova, a za njihove  raznovrsne djelatnosti treba prostora: za ljuljanje na dva trapeza, za vožnju monociklom, za razvlačenje čudnih glazbala i za raspored velikih skulptura (osim spomenute hobotnice tu su se zatekli zec, bik, slon i još po neko čudesno/čudovišno biće ).

U najavi predstave Ivana Pedljo je istaknula djela književnika  H. P. Lovecrafta poznatog po horor pričama i njegovog prethodnika  R. W. Chambersa (posebno zbirku priča Kralj u žutom), ali i zebnju koju zbog napretka tehnologije izaziva moguća dominacija umjetne inteligencije. Opkoljena snažnim zvukovima, neobičnom rasvjetom, brojnim ekranima s tekstovima i naglim pojavljivanjem raznih likova, publika se postupno počinje osjećati djelom zbivanja. Ta uključenost na razini percepcije, a ne doslovnog fizičkog angažmana, dakle pristup bez prisile, čini mi se pravim odnosom između promatrača i promatranog.

U predstavi su na različite načine sudjelovali  trapezistica  Ivana Pedljo, autorica skulptura Margareta Vidmar, Jasmin Dasović (dizajner zvuka i ne samo to), Esox Lucius Ido (mislim da je on bio  „provokativna“ hobotnica), Maxime Weinmann i predani izvođači ekstremne glazbe, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo. Moram priznati da nisam baš u svakom trenutku bila sigurna što gledam i zašto se nešto zbiva, ali sam zahvaljujući zadivljujućoj energiji izvođača i njihovoj predanoj izvedbi vremenom za to prestala mariti…