Pojam cirkusa kod većine ljudi budi pomisao na dresirane životinje, vratolomije na trapezu ili grube klaunovske šale. Međutim, pod nazivom suvremenog ili „novog“ cirkusa podrazumijevaju se  dramaturške intervencije u kazališnim predstavama  korištenjem cirkuskih tehnika. Tom pomaku od cirkusa prema kazalištu uvelike je doprinijela djelatnost Triko Cirkus Teatra (i redateljica Lee Delong) kao i predstave u sklopu nekadašnjeg Festivala novog cirkusa i sadašnjeg  Festivala suvremenog cirkusa „Cirkobalkana“ (28.5. – 6.6. 2021.).

Osim nekoliko izvedbi u dvorani Pogona Jedinstvo, većina programa se održavalo u cirkuskom šatoru u dvorištu spomenutog Pogona, pa tako i prezentacija rada u nastajanju  Chiare Marchese, Francuska / Italija pod nazivom Težina duše – sve je privremeno ( 2.6.). Marchese u svojem radu koristi disciplinu opuštenog užeta i doista impresionira vještina kojom leži na tankom užetu. Uže je zaštitni znak ove izvedbe jer osim što je cijeli prostor bio premrežen tankom užadi, i „odjeća“ izvođačice bila je od labavo povezanih vunenih niti (poput bajke u kojoj je djevojka morala biti istovremeno odjevena i gola, pa se omotala ribarskom mrežom). Osim cirkuskih elemenata u ovom se radu, uvjetno govoreći, pojavljuje lutkarska umjetnost, jer se Marchese  „druži“  sa žičanom figurom, prilično nepogodnom za animaciju. Skidanje mrežaste „haljine“, razbacivanje  tableta i izgovoreni tekst dali su naslutiti da se barem djelomično radi o  autobiografiji i da kroz ovaj rad autorica propituje vlastite strahove i tegobe.

Drugog je dana (3.6.) u dvorani Pogon Jedinstvo nastupio Kolektiv  „OLGA  – cirque analogique“ Španjolska / Francuska s predstavom LP (Long Play) za koju piše da je „…vizualni i akustični podzemni i akustični podzemni svijet skriven iza maske svakodnevice, portal za bijeg kroz koji prolaze naši snovi i strahovi.“ U  realizaciji, uz obilje glazbe, sudjeluju Alejandro Dutra žonglirajući sa čunjevima i Catalina Aguayo  balansirajući na statičnom trapezu. Iako nije jasan svaki dio predstave, vizualni dio je izuzetno snažan, posebno trenutak u kojem polugola Aguayo, zamaskirana tamnom bradom i brkovima, držeći se rukama visi na trapezu i obasjana usmjerenim svjetlom upravo bolno nalikuje Kristu na križu.

Iako su obje izvedbe radovi u nastajanju, a ne dovršene predstave, Težina duše djeluje poput pomalo raspršene  psihoterapije, dok se kod LP u prikazu domišljenih prizora daje naslutiti snažna predstava.