HNK IVANA PL. ZAJCA: "TRAVIATA"
Tko je donio sve te stolice dok ja nisam gledao?
Iako me vizualni dio riječke 'Traviate' nije previše oduševio, bila sam iskreno dirnuta ljepotom glasa i uživljenom interpretacijom Anamarije Knego
Objavljeno: 7.13.2021 11:10:40 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Traviata" / HNK Ivana pl. Zajca

 

Poznata izreka-tješiteljica da nije svako zlo za zlo neočekivano je iskrsnula u kazališnom životu jer su se, usprkos skučenih radnih i novčanih uvjeta, odjednom počela ostvarivati (ničim izazvana) kazališna gostovanja. Kada smo u prijašnja, sretnija vremena, vapili da neka uspješnica iz susjedstva dođe u pohode, uvijek se mahalo troškovnikom… a sada, vidi čarolije, može, može, naravno da može. Malo se sprdam, ali sam zapravo radosna, tim više što se potpisuju i neki ugovori o suradnji… Verdijevoj operi Traviata nije trebalo dugo da iz riječkog HNK Ivana pl. Zajca (8.2.2021.) dođe u zagrebački HNK (28.4.2021.) i da pod ravnanjem Valentina Egela predoči epidemiološki koncept, dramaturgiju i režiju Marina Blaževića.

Priču o iskrenoj ljubavi pariške kurtizane Violette Valery i uglednog mladića Alfreda Germonta koju pokušava omesti mladićev otac Giorgio Germont napisao je libretist Francesco Maria Piave prema popularnom romanu Dama s kamelijama (1848.) francuskog književnika Alexandrea Dumasa mlađeg. Prva izvedba bila je 1853. u venecijanskom kazalištu „La Fenice“ i nije baš najbolje prošla, ali je danas „Traviata“ omiljena opera i čini dio takozvanog željeznog repertoara svake operne kuće.

U riječkoj su predstavi orkestar i dirigent smješteni u stražnji dio pozornice, troje protagonista se nadomak publike nalaze u tri odvojene „kutije“, dok su zboristi i epizodni solisti (njih petnaest, s plastičnim vizirima) raspoređeni po gornjim bočnim ložama. Neshvatljiva potreba da se u ovakvim neprirodnim uvjetima postavljaju velike opere vodi do smanjenog broja zborista, naprasnog odvajanja sudionika i skraćivanja „količine“ glazbe pa se time dobivaju neke čudne  tvorbe, obilje praznog prostora i patvorena bliskost među sudionicima.

U Blaževićevoj „distanciranoj“ redateljskoj viziji na pozornici su tri „boksa“ odvojena prozirnim plastičnim stijenama (Alan Vukelić, Marin Blažević) u kojima se nalaze glavni likovi: Violetta (Anamarija Knego) je u središnjem, na lijevoj se strani nalazi Alfredo (Aljaž Farasin), a na desnoj Alfredov otac (Kevin Greenlaw). Pjevači svojim interpretacijama izvanredno popunjavaju prazninu svojih zadanih prostora, pa se jasno prepoznaju njihovi svjetonazori od bezrezervne ljubavi (Violetta) preko dvojbe između dužnosti i ljubavi (Alfredo) do brige za dobrobit obitelji nauštrb tuđih osjećaja (Giorgio).

U početku svatko od njih sjedi na bijeloj drvenoj stolici, ali razvojem emotivne napetosti raste broj stolica. Brižni ih se Farasin baš nanosio (da bi se potpuno nepotrebno penjao na njih ), a otmjenoj pojavi i prekrasnom baritonu Kevina Greenlawa pristaje staloženost, a ne preslagivanje stolica. Kulminacija tog dizajnerskog pothvata je „scenografska instalacija“(Guido Venturini) u trećem činu kada stolice čine pozadinu Violetti u njezinim predsmrtnim trenucima… Ja jesam maštovita, ali se ne uspijevam domisliti razlogu ili poruci ovakve scenografije. Jednakom odjećom za oca i sina kostimografkinja Sandra Dekanić je naznačila socijalnu notu, dok se promjenom boja Violettinih haljina, od duboko plave preko bijele do ljubičaste, poigrala njezinim emocijama.

Iako me vizualni dio predstave nije previše oduševio, bila sam iskreno dirnuta ljepotom glasa i uživljenom interpretacijom Anamarije Knego. Ne sjećam se kada sam s takvim užitkom pratila nečije pjevanje, pa kako ona nije bila zadužena za  ozbiljniji rad sa stolicama, mogla sam se u potpunosti prepustiti njoj i Verdiju. Budući da su razdvojeni materijalnom preprekom, ona i Aljaž Farasin serijom finih malih poteza, od zajedničkog crtanja cvijeta do spajanja dlanova, decentno prikazuju razvoj svoje ljubavi. U tome im nije smetao niti Riječki simfonijski orkestra koji je pod ravnanjem Valentina Egela pokazao izuzetnu kvalitetu.

Vjerujem da operni znalci duboko i postojano pate zbog  svake neodsvirane note i da ne mogu prihvatiti ni najmanje skraćivanje opere, pa je njima ovakva „Traviata“  svojevrsno svetogrđe. Osobno se pitam ne bi li cjelovita opera u koncertnoj izvedbi bila bolje rješenje. Jer Knego bi i tada bila fantastična.