Ovogodišnje obilježavanje stoljeća postojanja i djelovanja Francuskog instituta u Hrvatskoj prate raznovrsne kulturne priredbe, među kojima je bilo i gostovanje pariškog kazališta „Rive Gauche“ s monodramom Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana francusko-belgijskog  književnika  Eric-Emmanuela Schmitta u režiji Anne Bourgeois i izvedbi samog autora (HNK Zagreb, 18. 3. 2021.).

Schmitt (1960.) je u našoj sredini poznat po drami Enigmatske varijacije („Mala scena“ Zagreb, 2001. i HNK Varaždin,  2021.), mada su na hrvatskom objavljena dva od četiri filozofska romana iz ciklusa Krug nevidljivosti, a to su  Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana i Oscar i dama u ružičastom (prevela Maja Peterlić, Edicije Božičević, 2017.).

U priči o bolesnom Oscaru Schmitt se bavi kršćanstvom (tekst je uprizorila glumica Marija Sekelez), dok je sufizam okosnica priče o prijateljstvu između židovskog  jedanaestogodišnjaka  Moisea i ostarjelog arapskog trgovca Ibrahima iz susjedstva. Preko tog mističnog pravca koji ne slijedi standardna pravila islama, već se bavi njegovim unutarnjim odlikama, gospodin Ibrahim svojem malom prijatelju, kojeg je prozvao Momom, približava suštinu života. Tako, na primjer, iako zna da ga Momo potkrada, Ibrahim mu to nikada nije spočitnuo. Međutim, kada je slavnoj filmskoj glumici Brigitte Bardot prodao bočicu vode za četrdeset umjesto dva franka, ovako je pojasnio svoj postupak: „E, moj mali Momo, trebam nadoknaditi sve konzerve koje mi ti drpiš“. Gospodin Ibrahim Momi je otkrio tajnu smiješka („Lijepo je biti pristojan. A ljubazan još ljepše“), poveo ga je u razgled Pariza (onog turističkog, daleko od njihove Plave ulice), na izlet u Normandiju, a  kada je stigla vijest da se njegov otac ubio (majka je Moisea odavno napustila), posinio ga je i poveo na putovanje preko cijele Europe do vlastite domovine, Zlatnog polumjeseca.

Eric – Emmanuel Schmitt utjelovljuje malog Momu tako sugestivno (Schmitt je okrupnjali proćelav muškarac) da sam bila potpuno očarana: sve je bilo tu, sve tuge i nezadovoljstva, neočekivana spoznaja o ljubaznosti i ljubavi, otkriće snage i spremnosti da postane onakvim kakav želi biti. Scenograf Nicolas Sire vješto je stvorio nekoliko različitih prostora: stojećom svjetiljkom i naslonjačem Momov stan, paravanom preko kojeg su prebačene ženske čarape bordel, sanducima   napunjenim voćem Ibrahimov dućan, a pješčanim kupom  dočarao je morsku obalu. Oblikovatelj svjetla Laurent Beal  domišljato je dopunjavao prostor (recimo grilje u očevoj knjižnici), unosio atmosferu i promišljeno pratio emotivne promjene, dok je glazba Jacquesa Cassarda podcrtavala te prostorne i ugođajne elemente. Budući da nije uvijek tako, ističem odličnu dostupnost prijevoda.

Pripovjedačko kazalište, posebno u slučaju monodrame, može biti zamorno, ali kada je daroviti govornik uvjeren u snagu izgovorene riječi i kada svu energiju unese u poruku, onda kazališni čin postaje magičan. Vrtnju derviša u tekijama autor opisuje kao „ples alkemije“(„…kad mi ne ide – vrtim se“), a kako ga je Ibrahim „postavio na noge“, Momo postaje „onaj koji drži trgovinu u Plavoj ulici, Plavoj ulici koja nije plava. Za svakog sam Arapin iz susjedstva. Arapin znači imati otvorenu trgovinu noću i nedjeljom.“ U ovo naše doba očitog porasta netrpeljivosti i odbojnosti prema drugima (čak niti ne moraju biti drugačiji) Schmitt punim pravom zapisuje da nam je priča o mudrom Ibrahimu i nježnom Momi potrebna sve više. A kako on to kaže sa smiješkom, ja mu vjerujem.