Kada je mladi redatelj Hrvoje Korbar (1995.) naučio čitati, prvo izdanje knjige Ivice Ivanca Najljepši posao na svijetu: kako nastaje kazališna predstava s ilustracijama Zlatka Boureka (Školska knjiga, 1970.) već je bilo daleka prošlost (nakon toga tiskana su izdanja 1984., 1986. i 1988.). Ipak, prema nepisanom zakonu, „što je suđeno, nije izgubljeno“, knjiga je čekala na kućnoj polici da bi ga puno godina kasnije „gurnula“ (prema njegovom svjedočenju) u kazališni svijet. Za vrijeme studija na ADU s dramaturginjom Sunčicom Sodar uprizorio je spomenuti tekst (2016.), a s njom ga je potom  profesionalno postavio u zagrebačkom Kazalištu „Trešnja“ (14.5.2021., osvrt na izvedbu 16.5.; Igorovu kritiku pročitajte ovdje).

Ivanac vrlo jasno i čitko opisuje posao svakog pojedinog sudionika pri nastanku predstave, od onih publici „nevidljivih“ poput inspicijenta, rekvizitera i šaptača, preko scenografa i kostimografa čiji se rad doslovno vidi na pozornici do onih zbog kojih se zapravo dolazi na predstavu, a to su glumci i redatelj. Sodar je uspjela očuvati duh Ivančeve proze (bez obzira na neka dopisivanja), ali su u ovaj zabavni i simpatični  prikaz „rasula“ prilikom procesa rada koji (ipak) uspješno završava premijerom, uklopljeni neki (meni) bezrazložni zahvati poput završnog plesa portira i dramske prvakinje, imitacija raznih živina (Kruno Bakota) ili šašavih inspicijentičinih skokova (Dubravka Lelas). Zaprepastilo me da se inspicijentica, najodgovornija osoba za uspješno odvijanje predstave, prikazuje kao čudna (skoro nesuvisla)  spodoba. I kao da to nije dovoljno, ona je (Lelas) i šaptačica  pa na glavu stavlja šaptačku školjku , pokrivalo koje već odavno ne postoji u kazalištu (znamo da danas šaptači/ce  stoje postrance na rubu pozornice; često ih publika i predobro čuje).

Dvije tajnice, Goga (Aleksandra Naumov) i Ljilja (Daria Knez Rukavina) odlično dočaravaju svoju prezaposlenost (govor i pokreti dopunjeni su telefonima na glavi), ali taj njihov  „pomaknuti“ pristup nastavlja se i kada se pojavljuju u drugim ulogama. Naumov kao scenografkinja mjeri prostor valjajući se po sceni, dok  Knez Rukavina kostimografkinju dočarava kao „otkačenu“ (ima i takvih, ali na primjer Barbara Bourek, kostimografkinja ove predstave, čini se ,usprkos zabavnih kostima, vrlo uravnoteženom). Neobično je da se između „šonjavog“ pisca (Luka Bulović) i samouvjerenog redatelja (Radovan Ruždjak) nije ukotvio dramaturg, pa da djeca nauče nešto novo  (uostalom i na kazališnom programu za ovu predstavu ravnopravno su zapisana imena pisca i dramaturginje).

Voditelj kroz predstavu je kazališni portir kojeg vrlo šarmantno utjelovljuje Silvio Mumelaš, mada je njegov lik  relikt iz sedamdesetih jer ga današnja publika takvim više ne doživljava. Izvrsna je Ivana Bakarić kao Ksenija, dramska prvakinja u godinama, koja se neprestance  nad svačime zgraža, a posebno nad mladom „vrckavom“ glumicom Klarom  Karle Brbić. Kroz dva suprotstavljena svjetonazora očituje se  borba za poziciju, ali nisam sigurna da mi se sviđa prikaz odnosa starije glumice naspram mlađe kolegice jezičnom  dihotomijom standardnog jezika prema dijalektu (dalmatinski). Tvrtko Jurić je kao ravnatelj kazališta vrlo zabavan, ali kada postaje glumac Vlado koji uporno nešto žvače, onda prelazi u karikaturu (bez ikakvog razloga). Pojave balerine i dirigenta su  marginalne, pa su se komotno mogle  zanemariti. I napokon krivac za sve – redatelj. Radovan Ruždjak ima redateljskog iskustva pa svojoj ulozi daje dvojnost, pokazujući kako je taj energičan „šef“ negdje duboko u sebi prilično fragilan. U ovom mi prikazu raznih kazališnih profesija jako nedostaju binski radnici jer su prilikom zahtjevnih izmjena scenografija oni često jednako dugo na sceni kao glumci (i pri tome znaju biti uvjerljiviji).

Scenografiju sastavljenu od niza vrata smislio je Ivan Lušičić Liik, a kako sam navikla na njegove optičke dosjetke, ostala sam pomalo razočarana, što se nikako ne odnosi na skladatelja Stanka Kovačića. Kazališni su ljudi, osobito  glumci, ranjiva bića, a prijelaz iz uloge u ulogu može biti opasan, da ne kažem fatalan! Zato ne iznenađuje da svoje uspjehe vezuju uz praznovjerne pojave pa se u kazalištu ne  smije spominjati Macbeth, niti se na sceni smije odijevati ljubičasta odjeća ili ostavljati otvoreni kišobran (prema tvrdnji pouzdane osobe). Kada je na prvoj probi mlada glumica Klara iz vrećice izvukla  ljubičastu majicu, još nisam znala da je urekla predstavu. To sam spoznala kasnije kada su odmaci od glavne radnje umrtvili predstavu, nepotrebni dodaci „ruinirali“ priču, a suvišna trčkaranja „skresala“ glumački polet. To je zbilja šteta jer je mnogima kazalište doista  „najljepši posao na svijetu“ i kao amalgam igre, magije i ljubavi podjednako važno onima na pozornici i onima  u gledalištu.