Od kada je nekadašnje kino „Urania“/„Partizan“ (Zagreb, Kvaternikov trg 3) prenamijenjeno (3LHD) u „prostor kreacije“, postalo je omiljeno mjesto za komorne kazališne predstave. Jedna takva je drama Stephena Belbera Tape (1999.) prevedena kao Tejp u režiji Kristine Grubiše i produkciji PUK – putujućeg kazališta (13.6.2021.).

Belberova (1967.) drama Vrpca već je 2000. postavljena u kazalištu (Louisville), a godinu dana kasnije redatelj Richard Linklater je po njoj snimio film. Drama je smještena u sobu u realnom vremenu i prati raspravu troje ljudi o događaju iz zajedničke mladosti o kojem, kako se ubrzo otkrije, svatko ima drugačije sjećanje.

Matija Čigir, koji glumi trgovca drogom (ujedno dobrovoljnog vatrogasca), u smećem natrpanoj sobi očekuje prijatelja iz mladosti (Filip Riđički), sada uspješnog redatelja dokumentarnih filmova, kako bi s njim raščistio situaciju oko djevojke s kojom su obojica „hodali“. Ali, dok je s prvim (Čigir) djevojka (Sara Stanić) ostala na platonskoj razini, s drugim (Riđički) se upustila u spolni odnos, za koji prvi smatra da je bio – silovanje. Njihov razgovor od uzajamnog psihološkog  nadmudrivanja prerasta u oštri verbalni sukob u kojem ovaj drugi, pritisnut unakrsnim pitanjima, priznaje silovanje… U originalnoj drami to je priznanje snimljeno na vrpcu, ali je Grubiša, vrlo logično, kasetofon zamijenila mobilnim telefonom (i zbog toga je vjerojatno odabrana ovakva verzija naslova). Ucjenjujući prijatelja snimkom priznanja, traži da se ispriča djevojci koja upravo tada ulazi u sobu. Nakon što je odslušala priznanje i ispriku, djevojka poriče da se radilo o silovanju. Daljnji razvoj situacije je pomalo neočekivan, pa bih ga zatajila i  prepustila gledanju…

Nakon brojnih asocijativnih i „zapetljanih“ tekstova, prilično je osvježenje pratiti „normalnu“ priču u kojoj, doduše, među likovima dolazi do nesporazuma, ali je sadržaj jasan i logičan. Grubiša nije „navalila“ na svoje likove nego ih je pustila da se ponašaju „kao doma“, u čemu ih nisu sputavali ni glazba (Nikola Krgović) ni koreografija (Viktoria Bubalo), nego je sve što su poduzimali bilo u funkciji prikaza karaktera.

Čigir glumi gubitnika (narkomana i dilera) koji se ne trudi previše promijeniti svoj status, ali mu je drago kada shvati da je izbezumio svojeg uspješnog i samouvjerenog prijatelja.  Riđički lik perspektivnog redatelja pomno gradi izgledom i odjećom, govorom i gestama i upravo ta velika socijalna razlika među njima čini ucjenu zabavnom, dapače pravednom. Nimalo uzrujana cijelom situacijom, Stanić se odriče uloge žrtve i poigrava se svojim nekadašnjim momcima (kao odvjetnica predstavlja opipljivu moć): upravo ta njezina mirnoća sjajno podcrtava muške karaktere.

Predstava Tejp je klasična psihološka drama koju nisu unakazila nikakva pretjerivanja ni u režiji ni u glumi pa svojim uravnoteženim ritmom i zanimljivim sadržajem tjera na razmišljanje. A to mi se za početak čini sasvim dovoljno.