38. TJEDAN SUVREMENOG PLESA: "PARAVAN"
A. B. Šimić: I smrt će biti nešto sasma ljudsko
Čak i kada ne bismo predstavu 'Paravan' promatrali kao 'razmišljanje o prolaznosti i smrti', kako piše Nikolina Rafaj, suptilnost izvedbe nedvojbeno nas gura u metafizičko ozračje
Objavljeno: 7.7.2021. 10:48:38
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Paravan" / Neven Petrović

 

 Neposredno nakon premijere predstave Paravan nastale prema konceptu i koreografiji Jasne Layes Vinovrški u suradnji  s izvođačicom Koraljkom Begović započeo je 38. Tjedan suvremenog plesa (7.6. – 19.6. 2021.) na kojem je izvedena spomenuta predstava s naznakom About Death and Daying (Zagrebački plesni centar, 7.6.).

Odjevena u tamnu udobnu odjeću (Ana Fucijaš) i praćena promjenjivim svjetlosnim „govorom“ (Marino Frankola), plesačica u prazan prostor donosi rekvizite koji će joj omogućiti praćenje video-intervjua posvećenih smrti i umiranju. Iako pripada prirodnom životnom procesu i ma koliko bila promatrana s različitih stajališta (religije, filozofije, antropologije ili kulture) smrt u zapadnoeuropskom svjetonazoru još uvijek na neki način predstavlja tabu temu.

Valja usput spomenuti da se u drugim sredinama odnos prema mrtvacu suštinski razlikuje od nama bliskog pa se, na primjer, na indonezijskom otoku Sulawesiju mumificirano tijelo čuva u domaćinstvu (čak i po godinu dana) dok se ne prikupi dostatna količina novca za kupnju bivola (koji odnose pokojnikovu dušu) i ne okupe svi članovi obitelji. Dakako, osim što se razlikuju pogrebni običaji, razlikuju se i načini žalovanja odnosno prihvaćanja smrti.

Kao što je zapisano u pratećem letku: „U kulturi odbacivanja i prisilnog brisanja  njene  prisutnosti, pristaje se na institucionalizaciju i birokratizaciju tijela koje se suočava sa svojim krajem.(…) Dovodeći to tijelo (plesačko tijelo vezano uz termine agilnosti, snage i aktivnosti, napomena) u odnos s intimnim iskustvima bolesti i umiranja, kao i intervjuima s psiholozima, mrtvozornicima i zaposlenicima pogrebnih poduzeća mijenja se odnos  spram shvaćanja kompleksnosti tijela koje ostaje na samoj margini privatnog i javnog.“  

Sporim i sugestivnim kretnjama Begović fokusira pažnju publike na svaki svoj pokret i svaka najmanja promjena postaje znakovita. Rasipanje praha/pepela (simbol krhke ljudske egzistencije) prelazi iz metafore u stvarnost, od duhovnog u materijalno. Upravo na tragu izreke Elie Delamare – Debontteville: „Smrt nije iza paravana, ona je paravan sam.“ Čak i kada ne bismo predstavu „Paravan“ promatrali kao razmišljanje o prolaznosti i smrti (Nikolina Rafaj) suptilnost izvedbe nedvojbeno nas „gura“ u metafizičko ozračje.