Kazalište Virovitica već godinama početkom veljače obilježava svoj dan (kao sjećanje na izvedbu kazališne šale Sluge muzikanti u gostionici Grčić  3. 2. 1900.) novom premijerom i predstavama u sklopu Virovitičkih kazališnih  susreta, ali je ove godine virus zamijenio VIRKAS!  Odgodivši kazališne susrete za neka toplija (zdravija) vremena, Dan kazališta se obilježio krajem veljače (26.2.2021.) zamjenskim premijernim naslovom (s manjim brojem glumaca), a glumačkim su se veteranima čestitale  obljetnice: Snježani Lančić i Miji Pavelku 40, a Blanki Bart i Drašku Zidaru 35 godina umjetničkog rada. Sve gore nabrojeno ujedinila je drama Alabama autora Davora Špišića (1961.) u režiji Darija Harjačeka (1979.).

Nakon što je 2008. godine Alabama nagrađena Prvom nagradom za dramsko djelo „Marin Držić“ na natječaju za poticanje dramskog i kazališnog stvaralaštva, Harjaček ju je 2010. uprizorio u zagrebačkom  GDK „Gavella“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje). Poznavatelji  opusa dramatičara  Brechta i skladatelja Weila vrlo dobro znaju pjesmu Alabama (za predstavu Mali Mahagonij, odnosno operu Uspon i pad grada Mahagonija), ali je također poznaju ljubitelji grupe The Doors (češće pod imenom Whisky Bar) što je, prema tekstu dramaturginje Dore Golub u programskoj knjižici, poveznica s ovom predstavom jer u kutiji za „Jack Daniels“ majka čuva pepeo mrtvog sina (u zagrebačkoj predstavi kutija je bila ambalaža domaćeg  prehrambenog proizvoda).  

No, prisjetimo se sudbine  četveročlane  obitelji Burić (otisnuto u zborniku „Nagrada Marin Držić. Hrvatska drama 2008.“, izdavač Disput) koja zbog rata seli u Ameriku. Oni tamo žive prilično sirotinjski (daleko od „američkog sna“), što posebno pogađa 17-ogodišnjeg sina  Gorana. Nesposoban oduprijeti se pritiscima (u školi i na poslu), on odlazi u trgovački centar gdje ubija petero i ranjava četvero ljudi, nakon čega i sam biva ubijen. Roditelji i sestra vraćaju se u domovinu s kutijom u kojoj je njegov pepeo jer nemaju novaca za sprovod u Americi, a majka kutiju lako drži u krilu… Pitam se zašto nam redatelj, umjesto snimki sirotinje (neke, negdje) projiciranih uoči predstave na plahtama izvješenim u prednjem planu pozornice, nije ovu obiteljsku situaciju  vizualno dočarao, nego gledamo Gorana (Goran Vučko) kako vježba i tek kroz razgovor s majkom saznajemo da je mrtav i da majka Ruža (Blanka Bart) čuva njegov pepeo (on vapi: „Mama, pusti me“). Ona neprestance razgovara s njegovim duhom, ali  svi oko nje smatraju da razgovara s njima, pa ti unakrsni dijalozi poprimaju grotesknu notu.

Vesna Režić je vrlo učinkovito uobličila scenu, tako da se uz sirotinjsku kuću nalazi vrt, a jedna ulična svjetiljka vrlo prepoznatljivo dočarava vanjski prostor. Ta „natrpanost“ izvrsno dočarava klaustrofobiju, odnosno novčanu i duhovnu skučenost. Ruža i suprug Vinko (Mijo Pavelko) pokušavaju u vrtu pokopati kutiju sa sinovljevim  pepelom, ali ih ometa komunalac (Draško Zidar) i ponavljanje te scene podcrtava obiteljsko beznađe. Kći Marina (Monika Lanšćak) nada se udajom za bogatog Slavena (Goran Koši) riješiti svoju egzistenciju pa kada on na večeru k njezinim roditeljima dolazi bez svojih roditelja, prilično je jasno da su to njezine „puste sanje“.

Špišić duhovito (mada malo pretjerano) prikazuje sraz između pripadnika različitih platežnih mogućnosti (Koši sjajno dočarava bahatog bogatuna). Međutim, kada u kuću dolazi Amanda (Snježana Lančić), majka djevojke koju je Goran ubio i o čemu Slaven saznaje iz donesenih članka, on napušta Marinu. Njegovo kasnije kajanje nema dramskog uporišta, ali to Koši odlično rješava prikazujući ga pijanim. Monika Lanšćak je lik Marine prikazala jednostavno i bez velikih gesti, pa bi na tom tragu trebala osmisliti govor, odnosno umjesto miješanja lokalnog i standardnog izraza,  zadržati se na lokalnom (ipak je Marina prostodušna osoba). Lik mrtvog Gorana stalno obitava u obiteljskom životu, ali njegovo uporno ponavljanje samoubojstva (iako je ubijen) nije baš razumljivo (navodno time muči majku) i usporava tijek zbivanja. Jasno mi je da se radnja ne može brzo odvijati i da šutnje kazuju o bespomoćnosti i tuzi, ali te su tišine ipak preduge i pred kraj predstava postaje zbilja prespora. Ruža prolazi kalvariju i svoje pročišćenje napokon nalazi u oprostu druge, jednako nesretne majke, što Blanka Bart uvjerljivo postiže balansiranjem između napetosti i posvemašnje odsutnosti.

Skladatelj Damir Šimunović vrlo sugestivno naglašava traumatičnost situacija, odabirom jednostavne i funkcionalne odjeće Larisa Vukić je istaknula odlike likova, dok je Domagoj Garaj nenametljivim oblikovanjem svjetla dopunio odličnu scenografiju. Da zaključim na Brechtov način „Show me the way to the next whisky bar“ da su u presporoj predstavi dobri  gluma, glazba i scena „Oh, don't ask why, oh don't ask why“.