Najava premijere (26. 5. 2021.) komedije Ivana Sergejeviča Turgenjeva Mjesec dana na selu u režiji Anastasije Jankovske u Teatru &TD podsjetilo je mnoge gledatelje na svojedobno (1998.) vrlo popularnu, dugovječnu (13.5 godina) i nagrađivanu predstavu u Magellijevoj režiji na pozornici Dramskog kazališta „Gavella“. Za razliku od te široke freske ladanjskog života s brojnim likovima, redateljica Jankovska i dramaturg Elvis Bošnjak su iz izvedbe uklonili sve one koji nisu povezani sa složenim ljubavnim odnosima glavnih likova. Tako se na sceni pojavljuje Natalija Petrovna (Judita Franković Brdar), supruga razumnog i pomalo dosadnog Arkadija Sergejeviča Islajeva (Dean Krivačić) koja je u emotivnoj vezi s „kućnim prijateljem“ Mihajlom Aleksandrovičem Rakitinim (Sven Jakir). Takvo se „stabilno“ stanje među njima održava godinama, ali pojava mladog Alekseja Nikolajeviča Beljajeva (Kristijan Petelin), sinovljevog učitelja ruskog jezika, u Nataliji izaziva uzbuđenje i ona odjednom shvati da se zaljubila u osam godina mlađeg muškarca. U njega je također zaljubljena i Natalijina sedamnaestogodišnja štićenica Vjeročka (Laura Bošnjak), a kako svi stanuju zajedno, situacija postaje složena i pomalo – neugodna (što vrlo dobro dočarava smještanje predstave u Polukružnu dvoranu Teatar ITD, 16.6.).
Prostor je opremljen (Vesna Režić) starinskim ogledalima, gramofonom, satom i tepisima, naslagani kovčezi ukazuju na privremeni boravak (posebno Rakitina), a ormar predstavlja Natalijino skrovište i izlaz (srećom da je Franković Brdar gracilne građe pa nekako podnosi skrivanje u ormaru). Odjeća prema pretpostavljenoj modi 19. stoljeća (Marita Ćopo) djeluje funkcionalno, osim što meni izrazito smeta crvena haljina na crvenokosoj ženi. Drama je izvedena 1872., no objavljena je 1855. i kako navodi Zlatko Crnković, prva se verzija pojavila pet godina ranije pod naslovom „Student“ (ili „Dvije žene“), ali ju je cenzura zabranila (no, no – udata žena zaljubljena u mlađeg muškarca nižeg društvenog statusa). U drami Natalija Petrovna djeluje kao pomalo kapriciozna žena navikla da bude u središtu pažnje, tako da bi njezinu sklonost mladom Beljajevu mogli proglasiti posljedicom lakomislenosti ali i dokonog seoskog života.
Franković Brdar Nataliju prikazuje hladnom i proračunatom, tek povremeno bespomoćnom pa duuugotrajan poljubac između nje i Beljajeva djeluje sasvim nevjerojatno (to se piščev fini dečko nikada ne bi usudio učiniti). Turgenjev je svojoj junakinji dao cijeli niz mogućnosti da prikaže ženu zatečenu strašću, ali nisam sigurna da sam to na sceni vidjela. Zato sam kod Svena Jakira vidjela izvrsno domišljen lik muškarca koji je spreman udovoljavati svojoj ljubimici, ali se nije spreman poniziti. Čitajući šepavim francuskim jezikom (obavezna društvena disciplina ruskih intelektualaca) Nataliji iz svojeg primjerka Dumasovog romana Grof Monte Cristo, on istovremeno udvara lijepoj ženi i dokazuje da je osoba u „trendu“ (roman je objavljen 1844.). Međutim kada mu ona sva izbezumljena povjeri svoju zaljubljenost u Beljajeva, on je mlako tješi i povrijeđene taštine odlučuje otputovati. Sjajno izvedeno!
Dean Krivačić kao Natalijin suprug Islajev, naoko nepristrani ali ipak zainteresirani promatrač, mirnoćom i stamenim pristupom stvara protutežu svim usplahirenim zaljubljenicima kojima je okružen. Jer i Vjeročka leprša u ljubavnoj omaglici, a njezina preobrazba od djevojčice u samosvjesnu mladu ženu Laura Bošnjak vrlo decentno ostvaruje; posebno u sceni pravdanja s Natalijom Petrovnom. I napokon Kristijan Petelin, mladi Beljajev, nesvjesni uzrok svekolike pomutnje. Njegov odnos prema dvije žene razlikuje se kao što su i njih dvije različite. U početnim scenama on „slučajnim“ dodirima vabi Vjeročkinu pažnju, da bi u presudnom trenutku zanijekao bilo koju osim bratske ljubavi. Prema Nataliji Petrovnoj Beljajev kao puno mlađa osoba osjeća strahopoštovanje, ali mu godi pomisao na njezinu ljubav (o svojoj ništa ne govori). Mlađahni Petelin to sve sustavno i pomno razrađuje i užitak je gledati promjene kroz koje prolazi njegov lik.
Legitimno je iz nečije drame uzeti željeni dio, ako se pri tome bitno ne naruši duh i atmosfera djela. U ovom se slučaju to dešavalo tek povremeno kao u pretjeranoj gestikulaciji, „izmišljenom“ poljupcu ili vizualnim dosjetkama. Međutim, upečatljivije su scene koje dočaravaju „pravog“ Turgenjeva poput zajedničkog pića Rakitina i Islajeva, plesa s kaputima ili naivno druženje mladog para. Znam da su mnogi očekivali od mlade redateljice radikalno „ispreturanog “ Turgenjeva (Bošnjak se zbilja oboružao velikim „škarama“), ali osobno se pitam, zašto ne bismo gledali (i čitali) baš ono što je napisano?